Alojzije Stepinac rođen je 8. svibnja 1898. godine u mjestu Brezarić, u župi Krašić. 1930. godine postaje svećenik, a sedam godina poslije zagrebački nadbiskup. Njegovo djelovanje obilježio je početak Drugoga svjetskoga rata. 1945. komunisti ulaze u Zagreb i već nakon desetak dana nadbiskup Stepinac je uhićen. Optužnica ga tereti za suradnju s neprijateljem u vrijeme rata, nasilno pokrštavanje vjernika pravoslavne vjere, i još mnogo toga. Na montiranom sudskom procesu optužen je na 16 godina zatvora koje je trebao odslužiti u Lepoglavi, ali mu je boravak u zatvoru, zbog bolesti, preinačen u kućni pritvor u Krašiću. Umro je na glasu svetosti u Krašiću, 10. veljače 1960. i pokopan u zagrebačkoj katedrali. Papa Ivan Pavao II ga je u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine proglasio blaženim. Blaženi Alojzije piše iz svog sužanjstva: ”Ništa me neće prisiliti da prestanem ljubiti pravdu, ništa me neće prisiliti da prestanem mrziti nepravdu, a u ljubavi prema svome narodu ne dam se ni od koga natkriliti.” Dok se divimo i propovijedamo o blaženom Alojziju, ne zaboravimo na njegovu ljubav prema Crkvi i poslušnost prema Svetom Ocu. Ne možemo govoriti o njemu, a u isto vrijeme blatiti Crkvu i današnjeg Svetog Oca. Crkvu u Hrvatskoj neki vole nazivati ”stepinčeva Crkva”. Takva ne postoji. Postoji samo jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva. Stepinac je volio takvu Crkvu. Branio je slobodu i nadnaravno podrijetlo Katoličke crkve. U njegovoj ljubavi za Crkvu, u strpljivom podnošenju patnji i poniženja kao i u svijesti da ga molitve sveopće Crkve vežu u neraskidivo jedinstvo s Rimskim biskupom, poticao je sebe i druge na vjernost: ”Gdje je Petar, tamo je Crkva!” Nije dopustio da se odcjepljenjem od Rima stvori tzv. ”Hrvatska nacionalna crkva”. On je bio vjeran sin Katoličke Crkve, jedne i svete, i zato ga Crkva štuje kao ”mučenika za jedinstvo kršćana”. Oni koji misle da vole Stepinca, moraju ponajprije imati takvu ljubav prema Crkvi, i poslušnost i poštovanje prema današnjem Svetom Ocu.