Isus ne kaže: ”Ako mi tko hoće služiti, neka mnogo radi.” Ne kaže ni: ”Neka učini nešto veliko za mene.” Kaže jednostavno: ”Neka ide za mnom.” (Iv 12,26) Možemo, naime, mnogo toga činiti za Isusa, a ipak polako prestati ići za Njim. Možemo raditi, organizirati, pomagati, govoriti o Bogu, brinuti se za druge i imati pune ruke posla za Njega, a da naše srce sve manje vremena provodi s Njim. Moguće je toliko se zaokupiti služenjem Kristu da gotovo zaboravimo samoga Krista. Upravo zato snažno zvuče riječi svete Majke Terezije: ”Bog me nije pozvao da budem uspješna. Pozvao me da budem vjerna.” Velika je razlika između uspjeha i vjernosti. Uspjeh gledamo prema onome što smo postigli. Vjernost se pita jesmo li ostali uz Njega. Zato Isus služenje ne započinje djelovanjem, nego nasljedovanjem. Prije nego što nešto učinimo za Njega, trebamo biti s Njim. Prije nego što drugima pokažemo put, trebamo dopustiti Njemu da vodi nas. Služiti Isusu znači hodati za Njim. A hodati za nekim znači prihvatiti da ne određujemo uvijek sami kamo ćemo. Onaj koji ide za Isusom ne bira samo mjesta koja mu odgovaraju. Isus će nas ponekad povesti među ljude koje volimo, ali ponekad i među one koje teško razumijemo i podnosimo. Ponekad će nas povesti prema uspjehu i radosti, a ponekad putem razočaranja, nerazumijevanja i neuspjeha koji nismo očekivali. Ponekad će nas odvesti na mjesto gdje ćemo biti potrebni i gdje će preko nas učiniti mnogo dobra. Ali ponekad će nas dovesti i do iskustva u kojem ćemo morati prihvatiti jednu oslobađajuću istinu: nismo nezamjenjivi. Zato je jedan od najtežih dijelova služenja Isusu – ne ići ispred Njega! Čovjek lako poželi preuzeti stvari u svoje ruke – želimo promijeniti ljude, popraviti njihove živote, riješiti njihove probleme, spasiti ono što se raspada. Ponekad unaprijed znamo kako bi Bog, po našem mišljenju, trebao postupiti – znamo kamo bi trebao ići, koga bi trebao promijeniti i kako bi neka priča trebala završiti. No, Isus nam ne govori: ”Idi ispred mene.” Govori: ”Idi za mnom.” A kada krenemo za Njim, možemo se iznenaditi. Možda će Isus zastati kraj čovjeka kraj kojega bismo mi prošli. Možda će pružiti ruku nekome od koga su drugi odustali. Možda će oprostiti onome kojega bismo mi najradije osudili. Možda će imati strpljenja s čovjekom za kojega smo zaključili da se nikada neće promijeniti. Možda će sjesti za stol upravo s onima za koje drugi misle da ondje ne pripadaju. Tada ćemo početi razumijevati što znači služiti Kristu. Znači gledati Njega, slušati Njega i učiti činiti ono što vidimo da On čini, a ne ostvarivati vlastite zamisli u Njegovo ime.