Ako mi odustanemo zato što nam je teško živjeti vjeru, tko će ostati s onima koji ni ne znaju gdje tražiti svjetlo? Mnogi danas odbacuju Boga zato što nikada nisu susreli lice vjere koje grije, sluša i ostaje blizu. I zato je odgovornost vjernika velika. Ne zato što je bolji od drugih, nego zato što je pozvan nositi nadu tamo gdje je više nema. Pavao piše: ”Nosite bremena jedni drugih” (Gal 6,2). To znači da vjera nikada nije samo privatna stvar, utočište za vlastiti mir. Ona je tu i za drugoga. Čovjek se možda neće otvoriti Evanđelje, ali će gledati kako ti živiš kad dođu umor, bolest, razočaranje i križ. Charles Péguy u djelu Predvorje otajstva druge kreposti piše da je nada ”mala djevojčica koja vuče naprijed svoje dvije velike sestre, vjeru i ljubav”. Često upravo jedan čovjek koji nije izgubio nadu postaje razlog da netko drugi ne potone. Naravno da se i vjernik umori. I njemu dođe pitanje ima li smisla ostati vjeran u svijetu koji ga muči, ismijava ili odbacuje Boga. Ali baš tada njegova vjernost postaje najvažnija. Ne zbog velikih riječi, nego zbog tihe postojanosti. Ljudi trebaju ljude koji će ostati blagi usred grubosti, pošteni usred laži i otvoreni usred ravnodušnosti. Dietrich Bonhoeffer, pišući iz zatvora u djelu Otpor i predanje, rekao je da kršćanin nije pozvan pobjeći od svijeta, nego ostati u njemu kao znak Kristove prisutnosti. To ostajanje ponekad boli. Ponekad izgleda malo i neprimjetno. Ali samo tako raste Kraljevstvo Božje, kroz ljude koji nisu pobjegli onda kada je bilo teško.