Svijet uvijek poprima lice onih koji ga oblikuju. Zato nije svejedno tko govori, tko šuti, tko voli, a tko odustaje. Nije svejedno tko djecu uči što znači čovjek, tko gradi gradove, tko piše pjesme, tko dijeli kruh i tko određuje što vrijedi. Svijet se ne mijenja samo velikim revolucijama. Mijenja se pogledom koji ne ponižava. Riječju koja ne ranjava. Čovjekom koji ostane pošten i kad mu se ne isplati. Majkom koja ne odustaje od nježnosti. Svećenikom koji ostane uz svoje ljude i kad nema pljeska. Prijateljem koji zna saslušati tuđu tamu. Najopasnije nije kad zli ljudi postanu glasni, nego kad dobri postanu umorni. Ako ljudi srca ne budu gradili svijet, gradit će ga ljudi moći. Ako ga ne budu oblikovali oni koji znaju za milosrđe, oblikovat će ga oni koji znaju samo za korist. Zato Evanđelje nije poziv na bijeg iz svijeta, nego na preobrazbu svijeta iznutra. Isus ne kaže učenicima da postanu gospodari zemlje, nego ”sol zemlje” i ”svjetlost svijeta” (Mt 5,13-14). Sol ne vlada hranom, ali joj daje okus. Svjetlost ne viče, ali mijenja tamu. Charles Péguy je jednom rekao da je ”sve počelo mistikom, a završilo politikom”. Htio je reći da se svijet kvari onda kad izgubi dušu. Zato je važno da postoje ljudi koji još vjeruju da dobrota nije slabost, da žrtva nije gubitak, da ljubav nije naivnost. Jer ako takvi ne promijene svijet, netko drugi hoće. Pitanje dakle nije hoće li se svijet promijeniti, nego u što će se pretvoriti.