”Bog je tako ljubio svijet.” (Iv 3,16) Bog nas voli, potreban je našeg prijateljstva. U Otkrivenju čitamo: ”Evo, stojim na vratima i kucam: posluša li tko moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim, i on sa mnom.” (Otk 3,20) Bog nas treba i miluje – ponekad u miru jutra, ponekad u boli ili u nemiru savjesti, u riječima koje nas diraju, u tuđem osmijehu, ili u trenutku tišine. Naša vrata možemo otvoriti samo mi. I to je čudesno: naš ”da” otvaraju vrata beskrajne ljubavi. Bog ne želi robove, On treba prijatelje. I zato će čekati… koliko god treba, ali i učiniti sve. ”Više vas ne zovem slugama… vas sam nazvao prijateljima.” (Iv 15,15) Njegov prijatelj ne živi iz straha, ne robuje zapovijedima, ne traži savršenost, nego samo iskrenost. Nije došao na svijet da nas spasi ”izvana”, poput svjetionika koji vodi brodove kada je vidljivost slaba. On ulazi u lađu našeg postojanja i vodi nas ”iznutra”, dolazi živjeti u nama. Ne ostaje na obali, ne pokazuje samo smjer izdaleka, On ulazi u našu lađu, u sve ono što nam je važno – u naše ”sretne dane”, ali i u nesigurnosti, u naše oluje i strahove. On je Emanuel – Bog s nama. Ne samo ”s nama”, nego u nama. Ne viče s obale, nego šapće u srcu.