Mnogi su kroz povijest postavljali to pitanje. Zašto u prispodobi nema ni jedne riječi o majci? U stvarnom životu gotovo je nezamislivo da u takvoj obiteljskoj drami majka ne bi bila prisutna. Upravo zato šutnja o njoj u priči nešto govori. Prije svega treba imati na umu da prispodoba nije opis jedne konkretne obitelji. Isus ne pripovijeda obiteljsku kroniku nego sliku koja treba otkriti nešto o Bogu. Zato je u središtu otac. On predstavlja Boga koji prima onoga koji se vraća. Zbog toga drugi likovi ostaju samo onoliko koliko služe toj poruci. Neki su teolozi primijetili da u toj očinskoj slici zapravo ima i nečega majčinskoga. Otac trči ususret sinu, grli ga i ljubi. U tadašnjoj kulturi dostojanstven domaćin nije trčao pred drugima. Taj prizor gotovo nosi onu nježnost koju bismo često povezali s majkom. Njemački teolog Joachim Jeremias u svojoj knjizi The Parables of Jesus primjećuje da je upravo ta neočekivana nježnost srce prispodobe. Postoji i još jedna mogućnost. U prispodobama Isus često svjesno pojednostavljuje sliku kako bi naglasio ono bitno. Kada bi u priču ušla majka, pozornost bi se možda raspršila na više odnosa: majka i sin, majka i stariji brat, majka i otac. Isus želi da sve ostane usmjereno na jedno pitanje: kako Otac prima onoga koji se vraća. Zato se o majci u priči šuti. Ipak, u stvarnom životu, iza mnogih povrataka, često stoji nečija tiha molitva, nečija nada, često baš majčina. Možda zato prispodoba i ostavlja prostor da to sami naslutimo između redaka.