U prispodobi je zanimljivo da mlađi sin uopće ne dolazi u izravan odnos sa starijim bratom. Njegove riječi ispovijedi upućene su ocu: ”Oče, sagriješih protiv neba i pred tobom” (Lk 15,21). Evanđelje ne spominje da bi išta rekao bratu. Isus namjerno zadržava fokus na odnosu sina i oca. To ne znači da odnos s bratom nije važan. Naprotiv, cijeli završetak prispodobe pokazuje da rana među braćom ostaje otvorena. Stariji brat stoji izvan kuće i odbija ući. I tada otac izlazi k njemu. Kao da Isus želi pokazati da nije samo mlađi sin izgubljen, nego je i stariji brat na svoj način udaljen od srca očeva. Pitanje je zato zanimljivo: je li se mlađi sin trebao ispričati bratu? U ljudskom smislu, to bi imalo duboku logiku. Njegov odlazak i rasipanje imanja sigurno je dotaknulo i starijega. U stvarnom životu pomirenje među ljudima često traži upravo takav korak. Ali Isusova prispodoba ide drugim putem. Ona najprije želi pokazati da pomirenje počinje između čovjeka i Boga. Kada se taj odnos obnovi, tada tek postaje moguć i novi odnos među ljudima. Otac zato govori starijem sinu: ”Ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje”. Zanimljivo je da kaže ”brat tvoj”. Kao da ga poziva da ponovno vidi odnos koji je pukao. Švicarski teolog Hans Urs von Balthasar jednom je napisao da Božje milosrđe uvijek stvara novi prostor u kojem ljudi tek mogu ponovno postati braća. Drugim riječima, pomirenje s Bogom otvara vrata pomirenju među ljudima, ali ono se ne može nametnuti. Možda zato prispodoba završava bez odgovora. Ne znamo jesu li se braća ikada stvarno pomirila. Isus tu priču ostavlja otvorenom, kao pitanje upućeno svima koji je slušaju. Hoće li stariji brat ući u kuću? I hoće li mlađi sin naučiti živjeti ponovno kao brat? Na neki način, Isus time prenosi završetak priče na nas.