Jadranka Klepac rodila se 1951. godine u Skradinu. Hrvatska je književnica i radi u gimnaziji kao profesorica matematike. Uz to, život je posvetila i pisanju. Njezine priče objavljene su u ”Smibu”, ”Modroj lasti” te u ”Matka i Radosti” – matematičkom časopisu. U njezinoj prvoj knjizi objavljenoj 2000. godine, nalazi se prekrasna bajka o zlatnim ljudima. ”Svako sretne nekog zlatnog čovjeka i trag toga susreta ostaje. Prepoznat ćete ga u očima koje sjaje i u osmijehu koji ostaje na licu, u lijepom, smirenom i ispunjenom osjećaju sreće u grudima. Potražimo zlatne ljude… tu su… oko nas…” (Patuljci žive u kuglama, Jadranka Klepac) I ja, kao i ona, vjerujem da među nama prevladavaju dobri. Nastavimo i povežimo se na način olimpijskih krugova – svatko onoliko koliko može. Dobri ljudi potiču ono najbolje u nama i drugima, ne vole nositi zlato ni srebro, ni po čemu se ne ističu od ostalih ljudi… A ipak, čine nam život ljepšim, svjetlijim, ispunjenijim, svrhovitijim, plemenitijim. Katkada ih možemo prepoznati po smijehu onih oko njih, ljudi ili djece, po vedrim licima kojima su okruženi, po sretnim pričama ili pjesmama, ili po muzici koju uče djecu. U njihovoj blizini nema mržnje, ljutnje ili ružnih riječi. Oni nas uče kako živjeti, kako se radovati, kako voljeti. Potražimo ih ”u našem predgrađu, na ulici, na raskršću gdje nam je jorgovan rasuo perle.” Potražimo ih ”kraj vlakova što prolaze… gdje drijemaju jedra od rublja i cvijeća, i čekaju vjetar da nekuda plove… naše nas predgrađe zove, traže nas kuće i ulice stare.” (Potraži me u predgrađu, Meri Cetinić)