Povijest nije stalno ponovno ponavljanje, fatalna vrtnja u krug, već naprotiv – nezadrživo napreduje. Svakim je danom Božji dobrohotni plan bliži nego jučer: ostvaruje se, napreduje…polako ali sigurno. Pavao to kaže Rimljanima. (13, 11) To bi možda moglo značiti da nas je vrijeme ‘pregazilo’, odnosno da je prošlo mimo nas, i da nas tamo negdje čeka, ili nam je blizu, tu negdje među nama, i ide s nama ili mi s njim, ali je uvijek ‘nedosegnuto’, pošto ga ”u nadi čekamo”. Bilo bi šteta biti brži od takvog vremena ili kasniti u takvom vremenu. Vrijeme nije za spavanje (budnost), vrijeme je traženja: mi koji imamo sreću upoznati Božji plan, ne možemo riskirati da ga odgađamo. ”Gospodin ne kasni ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju”. (2 Pt 3,9). Što znači da naše nedjelovanje, naše ‘spavanje’, kako kaže sveti Pavao, ima posljedice za napredak Božjeg plana s nama: ostaviti naše sposobnosti po strani – neiskorištenima, naše mogućnosti – uspavanima, znači izigrati ili barem odgoditi Božji plan za nas. To se zove grijeh propusta. Dobronamjerna Božja namjera ne čeka. ”Vrijeme je kratko” (1 Kor) ili još bolje: vrijeme je razvilo svoja jedra. Reći ćete da je preuzetno pridavati nam toliku važnost: kao da bi naše ponašanje utjecalo na Božji plan… a ipak – naše svakodnevno ponašanje je od najveće važnosti. ”Pristojno hodimo, ne u pijankama i pijančevanjima, ne u priležništvima i razvratnostima, ne u svađi i ljubomoru”. (Rim 13) Postoje kršćanski načini ponašanja i načini koji ne zaslužuju naziv kršćanski. Postoje aktivnosti tame i aktivnosti svjetla. Što ne znači da mi kršćani uvijek imamo ponašanja dostojna našeg krštenja, i da nekršćani ne bi imali ponašanja dostojna evanđelja… može se itekako biti kršćanin, i ponašati se na način koji nije u skladu s evanđeljem… kao što se itekako može biti nekršćanin, i ponašati se evanđeoski. Pavao ne kaže da ‘odbacimo djela tame i da izaberemo djela svjetla’, nego kaže da ”odbacimo djela tame, i da se obučemo u oružje svjetlosti”. Kršćanski izbor ponekad može izgledati kao prava borba (trenutno nam ne manjka primjera). Izbor evanđeoskog ponašanja, odbijanje kompromisa, privilegija, provizija, može nas staviti protiv struje naše okoline, zato sveti Pavao i govori o ‘oružju svjetlosti’, o ‘oružju pravde’ (2 Kor 6,7). Solunjanima je napisao: ”Obucimo oklop vjere i ljubavi i stavimo kacigu, nadu spasenja!” (1 Sol 5,8b). Radi se o borbi, o borbi za kršćansko ponašanje, borbi koja nije naša, nego Kristova borba u nama, s nama. ”Ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik.” (Lk 21,15). Liturgija došašća nas usmjerava na hod prema Božiću podsjećajući nas da je Isus postao čovjekom da nas spasi od našeg robovskog stanja, da nam vrati slobodu djece Božje. Bog nas poziva da u tom hodu budemo pažljivi, budni, spremni dopustiti dolazak Kraljevstva u naše živote, pozorni na znakove, na pozive na obraćenje koje nam Duh Sveti daje preko ljudi koje susrećemo ili okolnosti s kojima se suočavamo.