Ako je istina da ”ni sav svijet ne bi mogao obuhvatiti knjige koje bi se napisale”, onda to znači da se Evanđelje nije završilo na papiru, nego se nastavlja u životima ljudi, u srcima onih koji vjeruju i ljube, opraštaju i trpe. Bog nije htio da Evanđelje bude samo knjiga. Htio je da bude život. Svaki čovjek koji se susretne s Kristom piše svoju stranicu te neiscrpne knjige. Naši životi su slova Božje Riječi. Sveti Pavao piše Korinćanima: ”Vi ste, očito, pismo Kristovo kojemu mi poslužismo, napisano ne crnilom, nego Duhom Boga živoga; ne na pločama kamenim, nego na pločama od mesa, u srcima.” (2 Kor 3,3) Evanđelje se nastavlja životom svakoga od nas. Nije sve zapisano, jer mnogo toga treba biti proživljeno. Čak je i posebno grešan čovjek produžetak Evanđelja. Zašto? Zato što je Isusovo Evanđelje zapisano u susretima s ljudima, a ti su ljudi bili grešni. I tu je Evanđelje najjasnije – tu gdje je rana, gdje je grijeh, gdje čovjek više ne vjeruje da ga itko može voljeti. Grešnik tako postaje svjedok. Zar Marija Magdalena, koju su zvali grešnicom, nije postala prva svjedokinja uskrsnuća? Zar Pavao, koji je progonio kršćane, nije postao najveći misionar Evanđelja? Bog ne briše grešnu prošlost kao da se nije dogodila, On ju preobražava – i koristi kao živo Evanđelje. Zato su i oni koji su duboko pali najdirljiviji njegovi nastavci.