Marija sjedi do Isusovih nogu i sluša ga, a Marta ne zna gdje bi stavila glavu od briga. ”Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo toga, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti” (Lk 10, 38-42) – kaže joj Isus. Marta se brine za posao, obveze, račune, očekivanja, a došli su i gosti… toliko toga traži njezinu pažnju, da gotovo nema vremena ni sjesti, a njezina sestra sluša Isusa. No, Marija nije izabrala ”neodgovornost”, nije pobjegla od posla, već je prepoznala trenutak u kojem treba stati i slušati Boga. Kad molimo, kad slušamo Riječ, kad dolazimo na misu, ne radimo to zato da pobjegnemo od svijeta, nego zato da se bolje nosimo s njim. Bog nas ne poziva da napustimo posao, obitelj, kuću i aktivnosti, nego da te stvari radimo s Njim. Bog mora biti središte našeg svijeta. Vratimo se Marti. Isus joj kaže da se previše brine. Lako je to reći, ali za nju, iz njezine perspektive, nije fer tako reći. Vjerojatno je promrmljala: ”Dok ja vučem, ova druga dangubi.” I ima pravo… iz njezine perspektive. Jer kad si u poslu, u stisci i stresu – sve što nije konkretno, korisno ili djelatno čini se kao gubljenje vremena. Kad vidiš nekog da sjedi, a ti ne znaš gdje ti je glava, to izgleda, u najmanju ruku, kao bezobrazluk. No, Isus Marti poručuje nešto vrlo jednostavno: ”Ne moraš sve sama, ni sve odmah. Stani malo.” To i nama govori, a to često zaboravljamo! Mislimo da moramo sve sami, da će svijet propasti ako stanemo, a to nije točno. Kad je Isus s nama, treba mu posvetiti svu pažnju. Druge stvari mogu pričekati – nije smak svijeta. Kad je Isus prisutan, sve treba stati. ”Bolji dio” nije poziv da se zaborave svakodnevne obveze, nego da se u njima ne izgubi duša. Marijino sjedenje nije bijeg, nego povjerenje. Ona nije ostavila svoje obaveze, ona vjeruje da rješenja ne dolaze samo iz napora, nego i iz našeg odnosa s Bogom. Ona ”ne fantazira i ne okreče očima”, ona Boga sluša. Njemu najprije treba posvetiti vrijeme i posebnu pažnju.