Nešto strašno se dogodilo na Sinaju. Psalam kaže: ”Zamijeniše slavu Božju likom bika što proždire travu” (Ps 106, 20). Gospodin reagira i zapovijeda Mojsiju da siđe s brda, obznanjujući mu što narod čini i završava ovim riječima: ”Pusti sada neka se moj gnjev na njih raspali da ih istrijebim. Onda ću od tebe razviti velik narod” (Izl 32, 10). Kad god se Bog naljuti, to je pravedna ljutnja. Uzrujava se zbog ljudi koji čine idolopoklonstvo, pobune se, lažu, kradu, itd. Mojsije zapomaže pred Bogom da poštedi narod koji je sagriješio. Bio je svjestan da su Izraelci počinili težak grijeh, ali moli Boga da im oprosti. Ne iznosi mu isprike za grijehe naroda, ne nabraja tobožnje zasluge, bilo svoje bilo svog naroda, već se poziva na Božje milosrđe: na Njega koji je sama ljubav, koji ne prestaje tražiti onoga koji se udaljio od njega, koji uvijek pruža grešniku mogućnost da mu se vrati i da postane, opraštanjem, pravedan i sposoban za vjernost. Mojsije moli Boga da se pokaže jačim od grijeha i smrti. I Bog se ponovno objavljuje kao dobar. On nije daleki i nedostupni, ravnodušni promatrač našeg ljudskog stanja. Njegov Sin je u svom tijelu i u svojoj duši proživio iste kušnje kao i mi, prolazio kroz razdoblja odbačenosti, prezira, nepravednih optužbi, izdaja, napuštenosti i umora. I naši su životi često takvi. Nema života bez drama, bez poteškoća, bez ljutnje i bijesa. Svi se s time borimo. Znamo da je takvo stanje komplicirano, osobito ako izgubimo samokontrolu i ako se prepustimo ljutnji. Ljutnja uništava komunikaciju i odnose, a mnogima i radost i zdravlje. Ako nas je sve to snašlo, krajnji cilj koji bismo trebali imati je kako doći do oprosta. Trebat će nam vremena i neće biti lako, ali oprost je važan i moguć, ne samo kao pokoravanje Bogu, nego i zato da možemo duhovno ozdraviti. Daj Bože da u tome uspijemo.