U Isusovo doba, kao i danas, odlagalište smeća nalazilo se ‘izvan grada’. Izvan grada bila je pustinja, divljina, područje u kojem je vladao kaos, opasnost, otuđenje i izgubljenost. Zato su Rimljani obavljali raspeća na smetlištu. Na smetlištu je raspet i naš Učitelj. Žrtva za grijehe prinesena je na smrdljivom smetlištu. U poslanici Hebrejima piše: ”Zato je i Isus, da bi vlastitom krvlju posvetio narod, trpio izvan vrata. Stoga iziđimo k njemu izvan tabora noseći njegovu muku…” (Heb 13,12-14) Negdje sam čitao o mladom svećeniku koji je napustio profesorsku karijeru kako bi postao glas ljudi koji su živjeli na smetlištu nazvanom Dimna planina, na Filipinima. Na Dimnoj planini živjelo je više od 20.000 ljudi koji su gradili kućerke od ostataka drveta, lima i kartona koji su ondje bačeni. Tražili su odbačenu hranu i predmete koje bi mogli prodati. Taj se mladi svećenik posvetio radu sa stanovnicima Dimne planine, kojima je služio kao zagovornik pred ostatkom svijeta. Kad su ga pitali što mu daje snagu u tako zahtjevnoj službi, odgovarao je jednostavno: ”Krist je razapet izvan vratâ. Onamo moramo doći kako bismo ga susreli.” Imao je pravo taj mladi svećenik: umjesto u brižljivo uređenom svetištu, Krist je raspet na križu nasred smetlišta. (Lk 18,9-14) Oproštenje trebamo tražiti na tom mjestu, na mjestu gdje stoji Isusov križ, zabijen u smeću naših života. Doživjeti živoga Boga možemo samo ‘izvan vratâ’, u ranjenostima naših duša i tijela, lišenih svakoga ukrasa. Križ nas podsjeća da sigurnost nisu naše udobnosti nego duhovna i tjelesna protuslovlja: krhotine naših života, gubitci, grijesi, žaljenja, razočaranja, neuspjesi i tragedije. Isusov križ na smetlištu je naše spasenje.