Slatkoća i suhoća svakodnevne vjernosti

Slatkoća i suhoća svakodnevne vjernosti

Isusove riječi su zahtjevne, odgajaju nas, žele iz nas izvući najbolje. Isus nam pokazuje ideal, put u kraljevstvo nebesko. Čuda, govori, osobni susreti koje ostvaruje kroz svoj javni život, služe Kraljevstvu, ali ne raskidaju sa Zakonom i Prorocima. (Mt 5, 17-19) On je Bog kontinuiteta. Riječ je o nasljedovanju Isusa u slasti čudesa, ali i u suhoći svakodnevne vjernosti. Kršćanin nikada nije sam, izoliran, čak ni u najmanje kristijaniziranoj sredini, ako takva negdje postoji (ne vjerujem u to!). Nosi ga molitva, ‘suha vjernost’ drugih kršćana, kako onih koji su na zemlji, tako i onih koji su već na nebu. To je ono što Crkva naziva zajedništvom svetih: duhovna i stvarna solidarnost između neba i zemlje. U duhovnom životu, posebice u molitvi, možemo doživjeti trenutke suhoće. Molitva postaje teška i dosadna, misli lete na sve strane, a vrijeme prolazi vrlo sporo… Uzroci duhovne suhoće mogu biti različiti. Prvi mogući uzrok je duhovna lijenost. Svojoj duši moramo dati ono što joj je potrebno da ostane budna i žarka u želji za Bogom. Što manje molimo, to manje želimo moliti. Cvijeće koje dovoljno ne zalijevamo neizbježno će uvenuti. Česti uzrok suhoće je i bijeg od križa: traženje prevelike lagodnosti i komfora, zadovoljstava, neprihvaćanja poteškoća života, odbijanja malih žrtava kojima se duša krijepi. Drugi uzrok može biti pretjerano ulaganje u emocionalne veze ili prevelika strast prema ovoj ili onoj aktivnosti (posao, sport, društvene mreže ili neko drugo područje, uključujući ponekad i apostolat!) tako da nam u konačnici ne ostaje puno mjesta za Boga. Iza lijenosti često stoje dublji uzroci. Jedan od njih je strah od potpunog predanja Bogu. Ono što nas može učiniti lijenim također je određeno obeshrabrenje: osjećaj da ne idemo naprijed, da uvijek nailazimo na iste poteškoće, da neprestano padamo u iste pogreške. Treći mogući uzrok suhoće je duhovni. Poteškoće u molitvi poziv su da svoj odnos s Bogom ne temeljimo više na užicima, predodžbama i slikama na koje smo se prije oslanjali, nego više na vjeri. Za dublji dodir s Bogom, koji samo vjera može dati, potrebno je proći kroz uskratu osjetilnih iskustava. Nisu ona loša sama po sebi, ali riskiramo da zaglavimo u njima, a kada hodamo u jednostavnoj i čistoj vjeri biti ćemo na mnogo sigurnijem putu. Na tu, od Boga ‘dopuštenu’ suhoću, jednostavno trebamo pristati. Nije ugodno, ali je prilika za izražavanje čvršće i čišće vjere, prema Bogu. Prema sv. Ivanu od Križa, suhoća u duhovnom životu često je povezana s evolucijom u molitvenom životu, s prijelazom od ‘meditacije’ na ‘kontemplaciju’. Riječ je o obliku molitve koja postaje jednostavnija, nježnija, zagrljaj i gledanje… Osjeti i dalje mogu biti suhi, misli i dalje lutati, ali ljepota srca nalaziti će se u jednostavnom i ljubavnom stavu pažnje prema Bogu. Suhoća može biti problem, ali može biti i velika milost, ulazak u kontemplaciju, to jest u ogoljeniju, jednostavniju, prijemljiviju molitvu, u kojoj Bog ‘tajno’ komunicira s dušom i obogaćuje je velikim blagoslovima. ”Kao ptica ranjena u krilo koja dalje ne može i neće, zaboravi ono što je bilo, gledaj naprijed, život dalje teče. Stisni zube, ne predaj se, stari, neka boli, neka rana peče, okreni se, ima lijepih stvari, gledaj naprijed, život dalje teče.” (M. Kovač, Jači od vjetra)