Negdje sam pronašao članak o ”sindromu biografskih etiketa”. Radi se o izrazu koji možemo razumjeti kao sklonost da druge (ili sebe) svodimo na jednostavne, površne opise, etikete, koje nam onda određuju identitet, vrijednost i mjesto u društvu. To je kad nekoga definiramo kroz rečenicu poput: – ”To je ona rastavljena” ili – ”On je bivši ovisnik”, ili – ”On je bio u zatvoru”, i sl. Takve ”biografske etikete” su najdublji oblici nepravde – gdje osoba nije viđena kao cjelina, nego svedena na jednu ili više svojih obilježja: podrijetlo, spol, boju kože, siromaštvo, invaliditet, vjersku pripadnost, ili nešto drugo što ju čini ”drugačijom” u očima većine. To su marginalizirani ljudi čiji životopisi nisu čitani kroz prizmu doprinosa, talenta, rada ili snage volje – nego kroz leću predrasuda i stereotipa. Umjesto da se vrednuje što su učinili ili tko su iznutra, društvo često najprije vidi ono što odstupa od norme. Tako je bilo i s Marijom Magdalenom. On ja često percipirana kroz jednu jedinu crtu svoje biografije: kao ”ona iz koje je Isus istjerao sedam zloduha”. Ta ju je etiketa kroz stoljeća pretvorila u simbol grešnice, žene s prošlošću, one koju se uvijek najprije gleda kroz grijeh, a tek poslije, s podozrivošću, kroz ljubav i vjernost. A ona je bila jedna od rijetkih koji su ostali uz Isusa do kraja: bila je pod križem, prva na njegovom grobu, prva koja ga je vidjela uskrslog, prva kojoj je povjerena zadaća da tu vijest prenese učenicima. A opet, povijest najčešće govori o njoj ono što je bila prije, a ne ono što je postala. To je iskustvo mnogih marginaliziranih ljudi, koji su, poput Marije Magdalene, nevjerojatno hrabri, vjerni, sposobni i nadahnjujući, ali o kojima se uglavnom govori kroz ono što su prije bili. No, na svu sreću, Bog nas nikad ne definira po našoj prošlosti, niti po tome kako nas drugi vide. On nas poznaje i vidi naše srce, i ono što jesmo ili što tek možemo postati.