Roditelji su spremni podnijeti sve za dobro svoje djece

Roditelji su spremni podnijeti sve za dobro svoje djece

Pročitao sam negdje svjedočanstvo o jednoj 23-godišnjoj majci iz Amerike, Christine Simoes, koja je postala paraplegičarka nakon što je skočila s trećeg kata kako bi spasila sina od požara. Mlada majka je zadobila prijelom nekoliko kralježaka, no uspjela je svojim tijelom spasiti svoju bebu. Neće nikada više moći hodati, ali kaže: „Sva ova bol se isplati, samo nek je moj sin živ.“

Christinin slučaj nije izoliran. Majke i očevi diljem svijeta sposobni su za svoju djecu učiniti sve, od najnezamislivijih do najsitnijih svakodnevnih žrtvi koje, iako štete njima, koriste njihovoj djeci.

Tužno je i obeshrabrujuće kada se dijete razboli. Nepodnošljivo je gledati slučajeve u kojima možemo učiniti malo ili ništa da bismo im olakšali bol. Ali gdje ljudska sposobnost zakaže, molitva spašava. Isus nas ohrabruje i moli da ne posustanemo u molitvi za one koje volimo. „I ja vam kažem, tražite i dat će vam se, tražite i naći ćete; kucajte i otvorit će vam se. Jer tko traži, prima; tko traži nalazi; i tko kuca, otvorit će mu se“ (Lk 11, 9-10).

„Bog nam ne bi zapovjedio da ga molimo, a da nas ne želi čuti“, kaže sveti Augustin. Za velike darove potrebna je velika želja. Sveta Monika je 20 godina molila za obraćenje svoga sina Augustina i uspjela je. Išla je tri puta dnevno pred svetohranište da moli Isusa da njezin sin postane „dobar kršćanin“. Samo je to željela. Nije tražila da on jednog dana bude svećenik, biskup, svetac, crkveni naučitelj i filozof. A Bog mu je dao i više od toga – da postane svetac. A zamislite da je Monika prestala moliti nakon 19 godina? Ne bismo imali sveca. Bog ne može odoljeti suzama i molitvama roditelja koji mole za svoju djecu.