Isusovo pitanje: ”Zašto sami od sebe ne sudite što je pravo?” (Lk 12,57) u sebi nosi poziv na izlazak iz duhovne uspavanosti, poziv na odgovornost pred Bogom u svakodnevnim izborima koje moramo donositi. Čovjeku je, ponekad, lakše prepustiti to drugima. Lakše je reći: ”Tako svi rade”, ”Tako i drugi misle”, ”Tako Crkva kaže”. Isus ne želi poslušnike koji se skrivaju iza tuđih odluka, nego slobodne ljude koji su sposobni misliti, razlučivati i djelovati po istini. Sloboda o kojoj Isus govori nije samovolja, nego zrelost da se u svemu traži Božja volja. To znači da od nas traži otvorenost, povjerenje i spremnost na hod u nepoznato. A bijeg od takve odgovornosti, pod krinkom poslušnosti, je pasivnost, duhovna lijenost koja se najčešće prikriva vanjskom poslušnošću. Isus nas poziva da ne čekamo da nam drugi kažu što trebamo misliti i raditi, da se ne uključujemo u razne ”hodove” samo zato jer to neki ”samoproglašeni” pojedinci lansiraju, a sve u ime vjernosti Katoličkoj Crkvi i istini, nego da nakon osobnog promišljanja, donosimo svoje odluke. Drugim riječima – da ne budemo poslušnici, nego da budemo odgovorni za sebe, makar nas to suprotstavljalo općoj ”struji”. Isus ne želi da budemo ”duhovni klimavci” koji slijede samo tuđa mišljenja, već slobodni sinovi i kćeri Duha Božjega; da razmišljajmo svojom glavom, a ne da slijepo prihvaćamo što drugi misle i rade, bilo u društvu bilo u Crkvi. Vjera se ne smije oslanjati samo na tuđa tumačenja, nego i na osobno iskustvo, te tako postati autentična. Razmišljati svojom glavom znači dopustiti da razum i savjest – Božji darovi u nama, sudjeluju u vjeri, a ne da vjera bude samo naslijeđena tradicija bez osobnog uvjerenja. Ivan Golub je znao reći da ”vjera nije krletka, nego prozor”, a tko razmišlja svojom glavom, otvara taj prozor. On se usuđuje pitati, tražiti, propitivati, stavljati u pitanje, ali uvijek s ljubavlju prema Istini, a ne s buntom koji razara.