Moramo ih pustiti

Moramo ih pustiti

Često vežemo ljude uz sebe misleći da na to imamo pravo i dužnost jer ih volimo. A tako malo treba da sve to bude stavljeno u pitanje, jer u mnogo čemu, naši su se odnosi podrazumijevali, no nisu dozreli na slobodnom izboru. Vezani smo, ali ne uvijek po vlastitom izboru. (Lk 15,1-3.11-32) Jedan od moćnih ‘alata’ protiv takve na-vezanosti je sagledavanje stvari kakve jesu. Bez anestezije. Otac iz evanđelja je shvatio da sinu treba vrijeme i sloboda da razmislio o svemu. Bolje je bilo za njega da otiđe. Shvatio je da nema smisla vezati ga uz sebe i umišljati si da je dobro. Ako nam se ne dive zbog nas, znači da nas ne vole. Ako nas ne poštuju zbog nas, znači da nas ne vole. Ako se uz nas ne osjećaju dobro, ako ih naše vrijednosti i pogledi na život ugrožavaju, znači da nas ne vole. Da bismo im pomogli da dozrele moramo ih pustiti da otiđu. Pustiti ih da bi se mogli vratiti, ako će htjeti i tako odlučiti. Neki će se vratiti, drugi neće. Takav je život. Pomirimo se s tim. Ali ono što je sigurno – ne možemo kontrolirati ljude koje volimo, ni nepredvidive i iznenađujuće situacije koje će im se dogoditi. Ljudima, koji nas puštaju da otiđemo, možemo se uvijek vratiti. Nije najgore što odlazimo, najgore je ako ostanemo, bolesni od ljubomore, neostvareni, neiskreni, umišljeni, nedokazani i iskompleksirani. Trebamo znati otići, da bismo se mogli vratiti. Teško je kad donosimo pogrešne odluke, ali je još teže ako ih uopće ne donosimo.