Sveti Ivan u svojoj poslanici piše: ”U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše.” (1 Iv 4,10) Riječ ”pomirnica” (grč. hilasmos) ne znači tek oprost, nego pomirenje – raskidanje zidova, uklanjanje udaljenosti, uspostavljanje odnosa. Bog ne samo da nam oprašta – On nam prilazi. Ne ostaje dalek nego ulazi u našu tamu, u naš grijeh, u našu osamljenost. I ostaje uz nas. Zato ”ljubav” nije nešto što mi pokrećemo prema Bogu, nego nešto što On pokreće prema nama. Ljubav nije zaslužena, nije odgovor na našu pravednost, nego dar – čist, nezaslužen, bezuvjetan. Ljubav je u Božjoj inicijativi, a ne u našim osjećajima, ni u našim djelima, ni u našoj vjernosti. Nismo ga mi pronašli, On je pronašao nas. Bog nije reagirao na našu ljubav, naša ljubav je odgovor na njegovu. On nas je ljubio prvi, prije nego smo ga poznavali – i ”poslao nam je Sina kao pomirnicu za grijehe naše”. Ljubav nije natjecanje u zaslugama, nego dar koji se prima. Ljubav nije naš uspon prema Bogu, ljubav je Božji silazak k nama. Ne dolazimo k Bogu zato što smo ga zavoljeli, nego jer smo shvatili da smo već ljubljeni. Ne činimo dobra djela da bismo zadobili Njegovu naklonost, nego ih činimo jer nas Njegova ljubav preplavljuje i mijenja. Ne molimo da bismo zaslužili milost, nego zato što smo već primili milost i želimo biti blizu Njega. Naša vjera ne počiva na tome da budemo dostojni Boga, nego da vjerujemo kako smo, unatoč svemu, ljubljeni, baš onako kako pjeva Gabi: ”On ne piše nježna pisma, nikad o tom ne govori, ne zna srce da otvori, al’ ja vidim što mu značim. On me/nas voli na svoj način”.