Danas slavimo svetkovinu Navještenja, koja je iznad svega svetkovina Utjelovljenja Riječi, Sina Božjega. Makar nam se, s pravom, na prvi pogled čini da je Evanđelje, sa svojom uobičajenom svježinom i spontanošću, usredotočeno na Mariju koja prima Božji posjet, sakrament koji danas slavimo je onaj koji je Marija razabrala kroz riječi arkanđela Gabrijela: dolazak Mesije snagom Duha Svetoga. Poput Marije, uronimo stoga danas u promišljanje o Bogu koji, u točno određenom trenutku naše povijesti, predviđenom oduvijek svojom beskrajnom mudrošću i dobrotom, postaje čovjekom, poprima narav stvorenja da ga sjedini sa svojom božanskom naravi. Divimo se riječima anđela: ”Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega” (Lk 1, 26-38). Kakve li poniznosti Boga koji svoju ljudsku narav podvrgava svojim stvorenjima da im donese spasenje. Ta se Božja poniznost nastavlja i u našem životu: Bog nas je po krštenju učinio svojim hramom da u njemu prebiva. Po euharistiji se predaje u ruke svećenika i pokorava se našoj dobroj volji za naše spasenje. Kako ne pasti na koljena pred takvim Bogom, toliko velikim da se ne libi spustiti na razinu svojih stvorenja kako bi ih pozvao na zajedništvo sa sobom. To je otajstvo koje danas slavimo – otajstvo Boga koji ulazi u naš život. Ulazi u nj na obziran, nježan način, kao što je to učinio prije 2000 godina s Marijom. Njegov cilj je da nas osvoji svojim povjerenjem, da vidimo da nas voli, da ga možemo poželjeti, da ga možemo čekati. Njegova poniznost nas osposobljava da razumijemo zahtjeve ljubavi. Poput Djevice Marije, dočekajmo ga s neizmjernim poštovanjem, dubokom zahvalnošću i, nadasve, s velikom ljubavlju.