Isusove riječi: ”Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i u svom domu.” (usp. Mt 13, 54-58), odjekuju kroz stoljeća kao duboka istina o ljudskom srcu i o teškoći prihvaćanja onih koji su nam najbliži, posebno naših svećenika. U svom rodnom kraju Isus je naišao na zatvorena srca jer su ga gledali kroz prizmu onoga što su o Njemu znali: ”Zar to nije drvodjeljin sin?” (Mt 13,55) Nisu mogli vjerovati da Bog može govoriti kroz nekoga tko je bio jedan od njih. Očekivali su od Boga da se pokaže velik, autoritet, poseban, a On se pokazao kao jednostavan, tih, radin, i svima dostupan. Nisu vjerovali da božansko može odrastati, raditi, i dijeliti ljudsku svakodnevicu. Nazaretom je 30 godina hodao Bog, a oni ga nisu prepoznali – vidjeli su ”samo” Isusa, sina Josipova. Pretužno! . Bog je bio s njima, hodao je njihovim ulicama, radio je u radionici, pomagao susjedstvu, molio se u sinagogi, i nitko ga nije prepoznao. ”K svojima dođe, i njegovu ga ne primiše”, samo zato jer nije izgledao božanski po ljudskim mjerilima. Bio je jednostavno previše njihov, preblizak, prepoznatljiv. Nisu vjerovali da nebo može hodati pokraj njih u radničkoj kuti i prašnjavih ruku. Tako je i s našim svećenicima. Doživljavamo ih”preobičnima”, ”našima”, i ”nebitnima”. S njima se redovito susrećemo, često ih vidimo slabima i grešnima, i teško u njima prepoznajemo Boga. Nisu anđeli, nego su posvećeni ljudi koji se nose sa svojim borbama, slabostima, ranama i ograničenjima, kao i svi ostali. Ali u njima je Svetost. Kad nešto postane svakodnevno, to počnemo podcjenjivati. Kao što netko tko živi kraj mora više ni ne primjećuje njegovu ljepotu, tako i mi često više cijenimo svećenike kad odu iz naše župe, nego kad su s nama. Nažalost, tome pridonose i negativne priče o Crkvi i svećenicima po medijima. Jedan skandal baca sjenu na stotinu vjernih i požrtvovnih svećenika. Ljudi lakše pamte nesavršeno, nego iskreno, tiho i neumorno služenje većine svećenika. Ni oni nisu imuni na osamljenost, sumnje i razočaranja, ali se nose sa svim tim, jer žele biti Kristovi i služiti ljudima. Kad bismo samo na trenutak mogli vidjeti njihova srca, u njima bismo prepoznali ono što stvarno jesu – Božji dar i blagoslov za sve nas.