Kad je svijet u zbrci, kad se vrijednosti zamute, neutralnost često izgleda kao mudrost — kao oprez, smirenost, razboritost. No u stvarnosti, ona je često samo strah od istine, strah od gubitka ugleda ili komfora. Tada se čovjek skriva iza maski ”uravnoteženosti” i ”objektivnosti”, dok zapravo prepušta da drugi — najčešće oni bez savjesti, određuju tijek stvari. ”Nepristranost pred zlom znači biti na strani zla”, rekao je njemački teolog Dietrich Bonhoeffer, tijekom nacizma. U jednoj svojoj propovijedi Karl Rahner je rekao da kršćanin u svijetu ne može biti neutralan, jer ”između Boga i ničega neutralnost nije moguća”. Svako odgađanje stava, svaka tišina pred nepravdom, u konačnici postaje glas protiv dobra. Kršćanska razboritost nije bježanje u tišinu, nego razlučivanje koje vodi do djelovanja. Ona traži da se uđe u rizik, da se ne ostane po strani, nego da se zauzme strana dobra — čak i kad to znači biti manjina ili biti neshvaćen. U vremenima zbrke, kad istina postane relativna, a zlo se preodjene u umjeren ton, ”razboritost” bez hrabrosti postaje — kukavičluk. Elie Wiesel, preživjeli logoraš iz Auschwitza, je zapisao: ”Uvijek moramo zauzeti stranu. Neutralnost pomaže tlačitelju, a ne žrtvi. Šutnja ohrabruje mučitelja, nikada mučenika.”