Petar je velikodušan. Cijeli svoj život je uzoran, ali ipak bi na kraju svega volio znati kakva će mu biti “nagrada”. »Evo mi sve ostavismo i pođosmo za tobom. Što ćemo za to dobiti? « – pita on Učitelja (Mt 19,27). Dao sam ‘sve’, kaže Petar, i što mogu očekivati? Isus je često ponavljao da radnik zaslužuje svoju plaću, ali Petar još nije u potpunosti shvatio o kakvoj se “plaći” radi. Njegovoj. Plaća je za sluge, za njega i nas vrijedi ona Izaijina (Iz 49,6a): ”Premalo je da mi budeš sluga…” Petar mora još puno toga napraviti da bi bezuvjetno krenuo na put koji mu njegov Učitelj pokazao i saznati što to znači ostaviti sve. To će zahtijevati veliku dozu samopouzdanja s njegove strane. Nedostatak samopouzdanja potkopava ideale. Bez samopouzdanja uvjereni smo da zbog svojih slabosti nismo dovoljno dobri za nasljedovanje Isusa. Prvi korak u stjecanju samopouzdanja jest prihvatiti sumnje, svoja ograničenja. Što prije to učinimo, lakše ćemo napredovati. Ne brinimo oko sitnica koje nas tjeraju da sumnjamo u sebe, a nemojmo ih pokušavati ni ušutkivati. U poricanju svojih sumnji, trošimo previše energije. Trebamo voljeti svoj život, prihvatiti sebe, priznati svoje pogreške, jer nas i one čine ono što jesmo. Pogreške nas ne čine slabima. Potpuno suprotno! One nas čine jakima jer nas približavaju Učitelju. Zato ne treba pretjerivati u samokritici i sebe uvjeravati da smo gori od drugih. Nismo gori ili bolji, nego smo drugačiji! Ne možemo se cijeli život ispričavati zbog toga što nismo, nego moramo biti sretni zbog onoga što jesmo. Učimo, radimo i budimo svoji. Jedinstveni smo i originalni, drugačiji – kao što su i drugi. Ako to nekoga smeta, nije smak svijeta, zar ne?! Ne moramo uvijek tražiti odobravanje drugih. Budimo čvrsti u svojim odlukama i u načinu na koji djelujemo i razmišljamo. Drugi se i tako nikada neće složiti u svemu s nama. Pa što?! Nemojmo od svega raditi dramu. Tražiti tuđe odobravanje, misliti da nismo bolji od drugih, stalno se ispričavati, ne govoriti ono što mislimo… ne čini nas sretnima. Ni Isusa. Gabriel Garcia Marquez, istaknuti kolumbijski pisac, u svojoj knjizi “Sto godina samoće” piše: ”Naučio sam da svi žele živjeti na vrhu planine, zaboravljajući da se istinska sreća skriva u samom načinu penjanja na vrh.”