Bog daje, ali ljudi ne dijele. Bog ne uskraćuje kruh, ali je kruh često zarobljen u rukama onih koji ga gomilaju. Kao što kaže sveti Bazilije Veliki u ”Homiliji o bogatašu”: ”Onaj koji ima višak, a ne daje siromahu, krade od njega i otima mu život. Kruh koji čuvaš pripada gladnima; odjeća koju skrivaš pripada golima.” U samom Očenašu postoji taj suptilan, ali presudan naglasak: molimo kruh naš, a ne kruh moj. To znači da Bog daje dovoljno za sve, ali kad prisvojim ono što je ”naše” u ”svoje”, netko ostaje bez. Teolog Hans Küng je u ”Bit kršćanstva” (Das Christentum – Wesen und Geschichte) to izrazio ovako: ”Glad u svijetu nije znak Božje šutnje, nego ljudske sebičnosti.” I povijest to potvrđuje. Zemlja danas proizvodi dovoljno hrane. FAO navodi da se svake godine proizvede oko 2,8 milijardi tona žitarica, dovoljno da nitko ne bude gladan. Ali milijuni umiru jer ta hrana ne dolazi do njih. Bog, dakle, i dalje daje, ali ljudi stvaraju strukture nepravde, nejednake trgovine, ratove, pohlepu i bacanje. Sveti Ivan Pavao II. u ”Sollicitudo rei socialis” (1987.) govori o ”strukturalnom grijehu”, o grijesima koji nisu samo osobni, nego ugrađeni u društvene odnose. Glad u svijetu, kaže on, nije Božja volja, nego posljedica nepravde i ravnodušnosti. ”Bog nije stvorio svijet s dvorištem gladi i palačom obilja, to su podjele koje smo mi podigli”, piše papa Franjo u ”Evangelii gaudium” (2013.). Ali to ne znači da Bog šuti. Njegov odgovor na glad jest – čovjek. On nas šalje da budemo odgovor na molitvu: ”Kruh naš svagdanji daj nam danas” – daj nam da ga dijelimo. Kao što je rekao Dietrich Bonhoeffer: ”Božji darovi postaju blagoslov tek kad kroz njih struji ljudska odgovornost.” Zašto Bog ne daje gladnima? Daje, ali preko nas, a mi taj kanal zatvaramo. Bog nije daleko, On je u rukama koje bi trebale lomiti, a ne zadržavati. U tome je tajna euharistije: kruh postaje Tijelo Kristovo samo kad se lomi. I svijet će postati Božji samo kad se podijeli.