Ne/izliječeni sveci

Ne/izliječeni sveci

Geste pokazivanja su među najstarijim načinima “referiranja” na stvari, a njihovo nas razumijevanje približava osnovama jezične komunikacije. Posebnost ove komunikacije je da u verbalni kontakt ulazimo na način da sugovornik zna što mu želimo reći. Geste su igrale veliki ulogu u Isusovoj komunikaciji i Isus je u tome bio majstor. Kada ljudi pokazuju na objekte ili osobe, imaju tendenciju usmjeriti vrh prsta kao da dodiruju označeni objekt. Ali kut njihovog prsta ne dopušta da se zna koji točan predmet ciljaju. Geste pokazivanja ne funkcioniraju kao strelice na prometnim znakovima. Umjesto toga, linija koja povezuje oko ili pogled pokazivača s vrhovima njihovih prstiju najbolji je pokazatelj onoga na što ili na koga žele pokazati. To sugerira da je pokazivanje na neki način blisko povezano s kontaktom. ”Tko je majka moja, tko li braća moja? I pruži ruku prema učenicima: Evo, reče, majke moje i braće moje! Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka.” (Mt 12, 46-50) Isus je prstom pokazao na svoje učenike. Bila je to prekretnica. Marija i braća su predstavljali narod Izraela, Isusovu rodbinu po krvi. Do tada Isus je svoju službu ograničavao uglavnom ‘na izgubljene ovce doma Izraelova’. Ali bilo je sve jasnije da je Njegovo poslanje šire. Odsada njegove veza s Izraelom neće biti činjenica koja će određivati njegov domašaj. Premda će se njegovo samilosno srce nastaviti zauzimati za njegove sunarodnjake po krvi, slijediti će očevidan raskid – okrenuti će se onima koji ga žele. Krvne će veze nadomjestiti duhovni razlozi. Poslušnost Bogu dovesti će muškarce i žene, bili oni Židovi ili pogani, u životni odnos s njime. (William MacDonald; prema ‘Komentaru Novoga zavjeta’) Duhovni razlozi pokazuju na potrebu duhovne obnove. O materijalnoj uglavnom znamo – postojeće učiniti novijim, obnoviti oštećeno, izgraditi novo. Oštećenja mogu biti različita: zbog zuba vremena, zbog utjecaja čovjeka, zbog prirodnih nepogoda ili katastrofa, itd. Slično je i s duhovnom obnovom. Ona nas potiče da promišljamo o stanju naše duše – vratiti joj ‘žar prve ljubavi’, duhovni zanos za Bogom. Nešto će se moći brzo popraviti, za nešto će trebati više vremena, a možda će čak trebati srušiti do temelja našu dosadašnju duhovnu zgradu i izgraditi novu. Za takvo što potrebni su duhovni stručnjaci, duhovni vođe. Duhovna obnova će obnoviti u nama nešto postojeće, vratiti sjaj našoj duši, maknuti s nje prašinu i duhovno smeće, ali i izgraditi novo, na novim temeljima, ako treba – ”staro uminu, novo, gle, nasta!” (Fil 3,13) Godine 2016., u suradnji Ureda za kulturna dobra Zagrebačke nadbiskupije i Odsjeka za konzerviranje i restauriranje umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu otvorena je izložba: ‘Ne/izliječeni sveci’. Tijekom nastave, restauratorske prakse i diplomskih radova, spašeno je, istraženo, konzervirano i restaurirano četrdesetak skulptura i dvadesetak štafelajnih slika iz fundusa Dijecezanskoga muzeja Zagrebačke nadbiskupije. Te su umjetnine, nakon prestanka djelovanja ovoga muzeja kao javne ustanove (1971.), desetljećima bile pohranjene u nepovoljnim uvjetima. U katalogu o izložbi biskup Ivan Šaško između ostaloga je napisao: ”Ova izložba može biti putokaz i slika potrebe za zajedničkim radom u zauzimanju za ono što je daleko vrjednije od bilo koje materijalne vrijednosti. U tim je izliječenim svecima živa svetost koja se nalazi u ljudima spremnima sebe darovati za zajedničko dobro”. Odjednom, kaže on, ”nevažni dijelovi postaju važni; nijemi likovi progovaraju; odbačeno postaje prihvaćeno; bezvrijedno dobiva vrijednost; prošlost otkriva sjaj; daleko postaje bližim.”