Evanđelist Ivan završava svoje evanđelje rečenicom: ”A ima još mnogo toga što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale.” (Iv 21,25) To je podsjetnik da nas ni riječi, ni knjige, ni ljudski govor ne mogu do kraja uvesti u dubinu Božje ljubavi. Što bi moglo biti to ”mnogo toga”? Možda su to Isusovi susreti s nepoznatim ljudima, usputni razgovori, pogledi koji su liječili, osmijesi koji su nekome vraćali nadu. Možda i ono kad se Isus smijao s djecom, plakao s ožalošćenima, grlio one koje su svi drugi izbjegavali. Puno toga nije zabilježeno – ali postoji u Božjem srcu. Ivan nije mogao zapisati sve što se događalo u Isusovu srcu. To su dubine koje ostaju izvan dosega pera i riječi. Uostalom, Ivan nije ni htio da sve znamo – nego da povjerujemo. Zapisao je ono što je dovoljno za vjeru, a ostalo ostavio u Božjoj šutnji, svakome od nas, da se ”mnogo toga” dogodi u nama.