U hiperpovezanom svijetu današnjice, u kojem smo neprestano prisiljeni slušati riječi koje nam ne pomažu, gdje nas stalno traže, izazivaju, u svijetu u kojem smo pretrpani slikama, okruženi porukama, ponekad poželimo pobjeći i sve prekinuti, nikoga ne slušati – jednostavno, želimo odustati od života! Želimo odustati jer nas ni okolina ni naši ne shvaćaju. Problemi koje ne znamo riješiti, strah od neuspjeha, od veza koja su teške, nepodnošljive, nas tjeraju da se zatvaramo. To doživljava i protagonist evanđeoskog teksta (Mk 7,31-37) – gluhi mucavac, odnosno čovjek koji malo i teško govori, a u isto vrijeme ništa ne čuje. Čovjek je s posebnim potrebama kojem treba pažnja. Ustvari, nije to neka posebna potreba već temeljno ljudska potreba. To mu Isus daje, ono što mu treba – odvodi ga u stranu, prihvaća njegovu potrebu za samoćom, tišinom i za autentičnim odnosom, i kaže mu da se otvori: otvori svijetu koji ga plaši, otvori odnosima koji su ga razočarali, otvori životu od kojeg je odustao. To što ljudi žele odustati od života ili jednostavno pobjeći, možda je i zato što im nitko ne želi pokloniti pažnju, ne želi ili ne može prepoznati njihov vapaj, ili jer s njima ne zna komunicirati. Zato se zatvaraju ali s time ništa neće riješiti. Isus poručuje: ”Budite jaki, ne bojte se!” (Iz 35,4-7a) Ništa nije izgubljeno. Ja vam mogu pomoći.