”Kraljevstvo je Božje u vama” (Lk 17,21). Božja ”punina”, ono što ga čini ”potpunim”, jest dar samoga sebe čovjeku! To je ono što je Isus došao otkriti i ostvariti: ”ljubiti svoje, one u svijetu, ljubiti ih do kraja” (Iv 13, 1). Dao je svega sebe bez mjere, do te mjere da ”više ničeg nema u njem”. Sve što jest, dao je čovjeku, s ljubavlju. Sveti Pavao kaže da je ”ponizio samoga sebe, poslušan do smrti, smrti na križu…” (Fil 2,8). No, Isus se zbog toga ne osjeća posramljen nego počašćen. Bolesni, pali, potonuli, izgubljeni, utamničeni, robovi, bijedni, nesretni, umrli – takvi smo, i Njegovi. Samo Njegovi. Tko je mogao i pomisliti da bi se za takve Bog utjelovio. Sv. Augustin veli da je u grčkoj i rimskoj mitologiji čitao svakakvih priča, nevjerojatnih i još nevjerojatnijih. Ali nije nikada čitao da bi se neki bog utjelovio zato da čovjeka spasi. A Isus je to učinio za nas. Druga se Božanska Osoba utjelovila. Znamo da će se naše hodočašće na zemlji, prije ili kasnije, završiti. Ovdje dolje ”gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice!” (1 Kor 13,9-12). Onda ćemo shvatiti da smo vrijedni i nezamjenjivi. Da smo vrijedni života samoga Boga.