Današnja evanđeoska poruka započinje riječju nade: “Ne boj se, stado malo, jer je Otac vaš smatrao potrebnim dati vam Kraljevstvo.” Drugim riječima daje nam do znanja da je njegovo Kraljevstvo sigurno već naše. Vjerujte u to čak i ako vam izgleda suprotno. Ali Isus tu ne staje, on odmah opisuje zahtjeve koji iz toga proizlaze za nas. Jer “kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati.” Bog nam svakim danom povjerava napredak, a na nama ostaje da se uzdignemo na razinu povjerenja koje nam On ukazuje. Od sada trebamo imati samo jedno na pameti – ispunjenje Božjeg obećanja. A sve počinje oslobađanjem od svega što posjedujemo. Radi se o evanđeoskom siromaštvu.

Evanđeosko siromaštvo nije poziv na podjelu čovječanstva na one koji imaju i na one koji nemaju, niti je hvalospjev bijedi. To je poziv na njegovanje stava nevezanosti na materijalna dobra. Ova nevezanost proizvodi unutarnju slobodu koja nas otvara Bogu i potrebama bližnjega. Oslobađa nas od pohlepe, od taštine da uvijek posjedujemo više. Evanđeosko siromaštvo podsjeća nas da je veća radost u davanju nego u primanju. Ljubav nas otvara radosti samopožrtvovnosti i služenja. Blago onome koji služi. Kada živimo u stavu služenja, Gospodin nam može obilnije dati svoj blagoslov jer je siguran da ga nećemo zadržati za sebe nego ćemo ga prenijeti drugima. Stoga nas može s potpunim povjerenjem postaviti nad svim svojim posjedima. One koji žive samo za sebe i za zadovoljenje svojih apetita dostiže tužna sudbina – udaljavaju se od Boga, udaljavaju se od sebe i od drugih. Sebičnost stvara samoizolaciju koja guši sreću.

Put vjere može se objasniti pomoću tzv. “noći ili tame vjere”, o duhovnom putu o kojem nam svjedoče mnogi sveci poput Benedikta, Ignacija, Terezije Avilske, Ivana od Križa ili Male Terezije… Vrijeme je to čišćenja vjere. Ono je karakterizirano slijedom svjetlosti, zatim samoće i suhoće. To je normalno i poznato u duhovnom životu. Mistici su o tome često govorili. Svrha života je ljubav. Međutim, naša je ljubav često posesivna i potrebno joj je pročišćavanje. Duhovna noć, ali i životne patnje mogu dovesti do rasta ljubavi. Terezija iz Lisieuxa doživjela je tu kušnju u posljednjim mjesecima svoga života. Ona govori o “tamnoj noći” o “tami”. Ta kušnja vjere dovela ju je do apostolskog poslanja. Doživjela je sjedinjenje s Kristom u Getsemaniju i na križu, za spasenje svijeta. Ona se tome ne čudi, ostala je uvijek nasmijana, uvijek dostupna i u najtežim trenucima suhoće i osjećaja ostavljenosti. Nitko ništa od toga nije vidio u njezinom ponašanju. Izdržala je u oluji. U tom je iskušenju ova iznimna žena crpila svoju energiju.

Na doživljavaju “noć ili kušnju vjere” samo sveci, mistici. Mogu je imati svi vjernici. “Noć vjere” nam postaje sredstvo da iskusimo nevezanost na sebe i predanost Božjoj providnosti, pod uvjetom da kroz to prolazimo strpljivo, s pouzdanjem, u molitvi i bratskom milosrđu, pod vodstvom iskusnih duhovnih vođa.