U prispodobi o neplodnoj smokvi (Lk 13,6-9) čujemo o Božjoj pravednosti, ali i o Njegovom strpljivom milosrđu. Gospodar vinograda koji dolazi tražiti plod, slika je Boga koji traži od nas rezultate, ”plodove Duha” (usp. Gal 5,22). A smokva, koja godinama ne donosi ploda, slika je svakoga od nas koji je primio mnogo, a uzvraća malo. Bog dolazi ”tražiti plod”, a često nalazi tek uvelo lišće – a ne ono što je, s razlogom, očekivao – plodove. A ipak, u priči postoji i vinogradar, tj. Krist, koji moli Gospodara vinograda za još malo vremena, i tako ne dopušta da se smokva posiječe: ”Ostavi je i ove godine, dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je” (Lk 13,8). To je glas čovjeka koji se muči i zna da mu ne ide, ali koji ne odustaje, ne gubi nadu. Bogu nikad ne prekipi, nego nam daje do znanja da je vrijeme koje imamo, dragocjeno, i da ne traje beskonačno, i zbog toga ga trebamo iskoristiti. Isusov Bog ne odustaje od čovjeka. On je spreman da ponovno ”okopava i gnoji”. Vinogradar u priči, Krist, ne uvjerava Gospodara (Boga) da će smokva sigurno donijeti plod, nego moli da joj dade još malo vremena. U tome je sabrana sva ljepota Božjeg strpljenja s čovjekom. To nije tek molba za još jedan rok, nego vjera da se život može probuditi i tamo gdje sve izgleda izgubljeno. Ako ima i najmanje šanse, Bog je spreman čekati, strpljiv je, s rukama uronjenima u zemlju našega srca. Ne mjeri nas po uspjesima, nego po našim pokušajima. Njegova ljubav nije poslovni ugovor s rokom isteka, nego trajna vjera u ono što možemo postati. ”Svako Božje čekanje na čovjeka nije slabost, nego snaga ljubavi koja zna da će plod doći” (Karl Rahner). Bog zna da sloboda ne raste na prisili, nego na prostoru koji dopušta rast. Zato On i dalje vjeruje vinogradaru i smokvi, vjeruje da se iz suhe grane može probiti pupoljak. On nas voli previše da bi nas tek tako posjekao.