U svojoj rodoljubnoj pjesmi ”Moj dom” Silvije Strahimir Kranjčević pjeva: ”… Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso, A spasoh u tom sve, U čemu vijek mi negda vas srećan se je glaso Kroz čarne, mlade sne! … Slobode koji nema taj o slobodi sanja, Ah, ponajljepši san; I moja žedna duša tom sankom joj se klanja I pozdravlja joj dan. … O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene, To moj je, moj je dom!” U Novom zavjetu riječ dom se odnosi ponajprije na Crkvu, u smislu “obitelji”. Crkva je Božja obitelj: Božji narod. Sveti Pavao piše Efežanima (2,19-21): ”Tako dakle više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostolâ i prorokâ, a zaglavni je kamen sam Krist Isus. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu.” Prije nekoliko godina, dok sam posjetio katedralu u Arlesu u Provansi, u Francuskoj, dojmio me se latinski natpis na timpanu bočnih vrata. Timpan je trokutasto polje zabata koji se nalazi iznad niša, prozora i vrata, kojim završavaju edikule, stele i oltarne pregrade, zabatno polje koje je često ukrašeno skulpturama ili reljefima, premda može biti i prazno. Na katedrali u Arlesu piše: ”Quam terribilis je locus iste. Non est hic aliud nisi domus Dei et porta coeli.” (Post 28,17) – koji u slobodnom prijevodu kaže: ”Ovo mjesto je strašno: ono nije ništa drugo doli kuća Božja i vrata raja.” Isusa su učenici pitali: ”Gospodine, gdje stanuješ?”, a On im je odgovorio: ”Dođite i vidjet ćete!” Isus nas poziva u svoj dom gdje je ”… ostalo sve, u kući kamenoj. Tu je moj dom, tu je u duši moj mir, u kući kamenoj, ja ću ostati.” (Mladen Grdović). U kući moje matere, moje Crkve. ” O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam bog je dô, uzroče istini od naše sve slave, uresu jedini od ove Dubrave, sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi ne mogu bit plata tvôj čistoj ljepoti!” (Ivan Gundulić)