Ima dana kada Bog šuti. Pušta nas da idemo svojim putem. U Knjizi o Jobu čitamo kako Job pita Boga: ”Zašto lice svoje kriješ od mene?” (Job 13,24). U toj rečenici odzvanja bol svakoga čovjeka koji ima osjećaj da ga je Bog napustio. A ipak, Bog nas nije napustio, samo šuti. No, Njegova šutnja nije odsutnost, nego prisutnost koja čeka da mi sazrijemo. To je ono što sveti Augustin opisuje kad kaže: ”Ti si bio unutra, a ja vani… Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s Tobom.” (iz Ispovijesti, knjiga X, 27). Odatle proizlazi i parafraza koju često čujemo: ”Bog nam je bliži nego što smo mi sami sebi”, i na takav način nas poziva na slobodu. Kad ”gleda ustranu”, Bog nas tako poučava odgovornosti. Ne želi biti neprekidni nadzornik našeg života, nego suputnik koji nas ponekad ostavi da osjetimo težinu vlastitih odluka, da spoznamo sebe, da otkrijemo dubinu svoje savjesti i da shvatimo što zapravo znači sloboda. Kada bi Bog odmah prekidao svaku našu pogrešku, nikada ne bismo naučili što znači ljubav koja se bira. Ponekad jednostavno čeka da dođemo do kraja vlastitih putova i snaga, ne da bi nas kaznio, nego da bi nas ondje dočekao, s istim pogledom kojim je Otac gledao izgubljenog sina dok se vraćao kući (Lk 15,20). Bog se ponekad pravi da nas ne vidi, ali to nije zato što mu nije stalo do nas. Naprotiv! Pušta nas da sami otkrijemo ono što bi, da nam je rekao prerano, ostalo samo obična poslušnost. Bog nas ne drži stalno za ruku, nego nas pušta da učimo hodati. Ali dalje bdije da nam se nešto loše ne dogodi.