Postoji opasnost da si umišljamo da smo ”stručnjaci za Boga”, da mu govorimo o temama, da mu tumačimo tko je On, što bi trebao činiti, kako bi trebao izgledati i sl. I dok se mi tako ”razbacujemo duhovnošću”, On šuti. Sjedi sa strane, podbočio je glavu, i s blagim smiješkom na usnama, zamišljeno nas gleda i kaže si: ”Pa, što ovi izvode?” Ne zato što mu je dosadno, nego zato što zna da će se naše riječi istrošiti prije nego što dođu do Njega. Isus nas pušta, jer zna da govorimo iz potrebe, iz nesigurnosti, iz vlastitog straha da ne izgubimo kontrolu nad svetim. Zato nas ne prekida, i ne polemizira s nama, nego samo čeka da prestanemo, kako bi nam On sam mogao nešto reći. Kad Isus podboči glavu, to nije znak ravnodušnosti – to je gesta ljubavi. On dobro zna da će nas naše riječi umoriti, a Njegova šutnja iscijeliti. I zato čeka da dođe trenutak kad mu više nećemo imati snage bilo što reći, nego jednostavno zavapiti: ”Pomozi!” Tada ćemo samo sjediti pokraj Njega i pustiti ga da nam govori, i On će, podbočene glave, zamišljen ali nasmiješen, reći: ”Ajde, neka te, idemo dalje!”