Kad se hvalimo vlastitom vjerom, a On zna koliko sumnjamo, kad pričamo o poniznosti, a u sebi očekujemo da nas netko primijeti, kad mislimo da imamo sve pod kontrolom, a zapravo samo hodamo po rubu, Isus okreće glavu prema nama i samo podigne obrvu. Ne zato da nas posrami, nego da nas malo prizemlji. To nije podignuta obrva učitelja koji će nas kazniti, nego obrva koja u sebi ima i smijeh i tugu. Smijeh, jer vidi koliko smo smiješni kad objašnjavamo, i tugu, jer zna koliko nas takve priče znaju raniti. On nas ne prekida, ne ruši naše male iluzije naglo. Pušta nas da iscrpimo vlastite teorije, naše monologe o savršenstvu, tada On spusti obrvu i kaže mirno: ”Dobro. A sad stvarno – reci, što ti treba?” S poluosmijehom na usnama, kaže: ”Znam to sve, ali ajde, reci konačno što te muči.” Njemu je važno kad iz nas progovori dijete. I kad Isus idući put digne obrvu, nemojmo pametovati, ne branimo se i ne objašnjavajmo. To je Njegov način da nam kaže da smo voljeni, unatoč svemu. I baš zato.