Isus je nosio haljinu ”nešivenu, satkanu u jednom komadu od vrha do dna.” (Iv 19,23) U kontekstu raspeća, kada su ga razapinjali, vojnici su uzeli Njegove haljine i dijelili ih među sobom, međutim, za donju haljinu kažu: ”Ne derimo je, nego bacimo kocku za nju, komu će pripasti.” (Iv 19,24) Nešivena haljina, cjelovita i nerazdijeljena, u kršćanskoj tradiciji često se tumači kao simbol jedinstva Crkve, koja je pozvana biti jedno tijelo, nerazdijeljeno. Raspeti Krist tako, ne samo da nas otkupljuje, nego nam i ostavlja znakove jedinstva i svetosti kroz i najmanje detalje. A što ako mu se haljina zaprljala? Evanđelja nam ne daju izravne podatke o tome, ali to možemo razmatrati kroz kontekst Njegovog života. Isus je živio kao i svi ljudi. Radio je u tesarskoj radionici, hodao je prašnjavim putevima Galileje i Judeje, spavao pod vedrim nebom, blagovao s grešnicima, susretao se s bolesnima i odbačenima. Njegova odjeća, iako sveta po Njemu koji ju je nosio, sigurno nije bila uvijek čista. To nas vodi do jedne duboke istine: Bog nije zazirao od ljudske prljavštine. U prenesenom značenju možemo zaključiti da je Isus htio dijeliti našu slabost, naš znoj, našu prašinu, i time je posvetio ono što je ljudsko. Njegova nešivena haljina možda je bila remek-djelo u tkanju, baš kao i Crkva, ali sigurno je bila i iznošena, umrljana, možda i poderana. U Getsemaniju se natopila krvlju i znojem. Pod križem je bila uprljana blatom i ranama. Ali vojnici su se za nju kockali, jer bila je posebna – bila je sveta. I Crkva je takva. I u tome se nalazi veličina utjelovljenja: Bog se ne boji naše prljavštine. On je obukao haljinu koja se može zaprljati, da bi nam pokazao kako ni naše prljavštine nisu prepreka Njegovoj ljubavi. Haljina koja se može zaprljati znak je Boga koji se ne srami čovjeka ranjenog grijehom.