Priča o Zakeju podsjeća nas na nešto što ljudi, pa i vjernici, često zaboravljaju – Isus je došao spasiti grješnike, a ne osuditi ih. ”Čovjeku se grešniku svratio!” (Lk 19, 7) A kojem bi se drugom svratio? Tko je od ljudi bez grijeha? Oproštenje ne trebaju pravednici, nego grešnici. Isus je došao spasiti izgubljene. Ne smijemo to nikada zaboraviti. Grješnici trebaju čuti o Isusu što pobuđuje njihovu znatiželju, biti ‘osvojeni’ tako da budu spremni ‘popeti se na drvo’ da bi vidjeli Isusa, da bi čuli Radosnu vijest o Božjoj ljubavi. Kada to čuju, vide, shvate i zakorače u Njegovu radosnu istinu, tada će biti spremni držati se pravila svetosti. Prvo moraju vidjeti Isusa, a onda će biti spremni za promjene. Kad Isus pogleda nekoga, život mu se mijenja. Sto posto. Zakej je, nakon što ga je Isus pogledao na drvetu i izgovorio njegovo ime, bio sretan i iskupio se za svoje nepoštenje. ”Sin Čovječji je došao potražiti i spasiti izgubljene.” Isusov pogled otkriva ranjenog čovjeka, čovjeka koji živi u tjeskobi zbog svojega stanja krhkosti, boli i slabosti. Njemu nije na pameti da nameće zakone nego najprije pruža svoje milosrđe, odnosno samoga sebe kao onoga koji ima moć ozdraviti i pridići. Njegove oči vide, njegov pogled nije ravnodušan, nego se zaustavlja i prihvaća čitavog čovjeka, ne odbacujući nikoga. Zašto Isus gaji te osjećaje? Zato što je on sâm postao krhak, iskusio je ljudsku patnju te je i sam primio utjehu od Oca. Samo onaj tko osobno doživi to iskustvo moći će tješiti druge.