Postoje ljudi koji ostave trag u našem životu. Vjerovali su u nas onda kada smo bili nesigurni, kada smo sumnjali u vlastite sposobnosti i kada nismo jasno vidjeli put pred sobom. Dok smo mi gledali svoje slabosti, oni su prepoznavali naše mogućnosti. Dok smo se zaustavljali pred preprekama, oni su vidjeli put kojim možemo nastaviti. Koliko je samo ljudi odustalo od sebe zato što nisu imali nikoga tko bi ih ohrabrio, ostao uz njih, bio strpljiv s njima. Tek s odmakom vremena postajemo svjesni koliko su nam značili oni koji su vjerovali u nas. Shvaćamo da njihova podrška nije bila samo ugodna gesta, nego snaga koja nas je nosila kroz razdoblja nesigurnosti. Njihovo povjerenje u nas postalo je oslonac u trenucima kada smo mislili da ne možemo dalje. U tome se krije važna životna istina. Nitko ne raste sam. Svaki čovjek na svom putu susreće osobe koje mu pomažu vidjeti ono što sam ne vidi. To mogu biti roditelji, učitelji, prijatelji, kolege, duhovnici ili jednostavno ljudi koji su se pojavili u pravom trenutku. Kada je prorok Samuel tražio novoga kralja, Bog ga je poučio riječima: ”Ne gledaj na njegovu vanjštinu ni na njegov visoki stas, jer sam ga odbacio. Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu” (1 Sam 16,7). Dok drugi nisu prepoznavali Davida, Bog je u njemu vidio ono što će tek postati. Božji pogled uvijek ide dalje od sadašnjeg trenutka, On vidi mogućnosti koje još nisu sazrele i dobro koje još nije potpuno procvjetalo. Možda je upravo zato jedan od najvećih darova koje možemo pružiti drugima vjera u njihovu vrijednost. Ne zato što su savršeni, nego zato što su na putu, ne zato što nikada neće pogriješiti, nego zato što imaju sposobnost rasti. Takva im vjera pomaže da otkriju vlastite snage. Na kraju života nećemo pamtiti sve riječi koje su nam ljudi govorili, ni svakog savjeta, ili razgovora. Ali ostat će sjećanje na one koji su nas gledali s povjerenjem. Na one koji su u nama vidjeli više nego što smo tada sami mogli vidjeti.