Isusovo prijestolje je križ, kruna od trnja, najbliži suradnici dvojica razbojnika – jedan ‘za’, a drugi protiv. Takvog kralja nitko ne voli, ali to je pravi. Nalazi se na Kalvariji, na vratima Jeruzalema, blizu Efrajimovih, u jednom starom kamenolomu, na kamenom brežuljku visokom otprilike 5 metara. Ljudi gledaju što se zbiva, isti oni koji su ga slušali s oduševljenjem. Isusov narod, dobri židovski narod, je narod koji voli, gleda i ne vidi, čuje i ne razumije. Očekivao je kralja osloboditelja, sanjao je o Mesiji pobjedniku, a evo ga sada… Narod ne razumije, a poglavari riču i izazivaju. Baš kao i Đavao u pustinji, baš kao i njegovi sumještani. U našem svijetu vikači s prezirom govore: Gdje je sad, zar mu je svejedno kad vidi ljude bolesne i tužne, ljude koji su nemoćni pred virusima i ratovima? Neka se sad pokaže, ako postoji. A Njegov odgovor je isti kao i Pilatu – šutnja. Ne poigrava se sa svijetom, jer mu je dao slobodu, svjetlo i snagu, da odluči o svojoj sudbini. Isus je svoje djelo dovršio – oslobodio je čovjeka ropstva grijeha i smrti. On ne zloupotrebljava svoju svemoć. Čovjeku je dao čudesnu energiju i osobinu – slobodu! Sebe je ‘ograničio’ da nikad više ništa ne može činiti na ‘svoju ruku’ – bez nas. Poznati teolozi današnjice (Beauchamp, Wénin) tvrde da Božja svemoć nije u očitovanju nadmoći, nego – u iskazivanju nježnosti. Tu svoju nježnost je Isus ‘razlio’ u naš život, i u nama stvorio Kraljevstvo svoje ljubavi. Nježnost ili bolje blagost sigurnost je da smo iz njegovog kraljevstva. Do vlastitog križa svaki od nas ima ‘svoje’ kraljevstvo, a od Kalvarije – Isusovo kraljevstvo, ‘Kraljevstvo pravde, ljubavi i mira’. U Njemu imamo ‘svoj dom, srce koje kuca za nas, ruku koja nas prati, poput majke’ (Vice Vukov, Tvoja zemlja). Kraljevi smo okrunjeni trnjem, i ‘svatko drži stranu drugoga, bez ponosa i gluposti; gdje svatko živi s jednom riječi na ustima – oprosti’ (usp. Gibonni, Oprosti). Pobjednici. Nije istina da Isus šuti. Ne – Isus ne šuti. On je ‘pomirio sve sa sobom, na zemlji i na nebesima’ (Kol 1, 20a). Isuse, toliko nam fališ.
