Duhovnost budnosti je sposobnost da čovjek živi budno usred svakodnevice. Boga susrećemo u ”svakodnevnim sakramentima života” (Karl Rahner) – u trenucima običnosti, tamo nas dotiče kao tišina, kao čežnja, kao poziv na smisao. To znači da budnost nije usmjerena samo na buduće događaje, nego i na sadašnji trenutak, na Božje djelovanje koje već traje. ”Vjernik živi između već i još ne” (Edward Schillebeeckx, Christ the Sacrament of the Encounter with God, 1963.) – već otkupljen, ali još uvijek na putu prema punini. Ta napetost između dara i dovršenja stvara duhovnost budnosti. Budan čovjek zna da nije sve dovršeno, ali ne živi u tjeskobi, jer osjeća da je Bog već tu, skriven u svakom trenutku života. Isusova rečenica o ljudima koji budno čekaju gospodara da mu otvore čim stigne (usp. Lk 12,36) sažima tu logiku kršćanskog života. U srcu poruke krije se duhovna stvarnost: Gospodin kuca svakoga dana – često nečujno – u običnim susretima, u tišini, u patnji, u trenucima kad nas zatekne nešto neočekivano. Ali Gospodar, iako zna da ga čekaju, ipak kuca na vrata – i u tom kucanju otkriva se nešto dragocjeno o Bogu. On ne prodire silom u život čovjeka, ne koristi svoje pravo gospodara. ”Kucanje” je znak poštovanja, znak Božje delikatne ljubavi i poniznosti. ”Evo, stojim na vratima i kucam; posluša li tko glas moj i otvori vrata, unići ću k njemu i večerat ću s njime i on sa mnom” (Otk 3,20). Bog, dakle, ne ulazi bez poziva – čak ni u srce koje je već njegovo. Čak i kad zna da su vrata odškrinuta, kuca. ”Bog dolazi kao prosjak koji traži da ga primimo, a ne kao kralj koji zahtijeva pokornost” (Henri Nouwen, The Road to Daybreak, 1988.). Poštuje našu nutrinu i želi nas susresti u prostoru slobode. Afrički teolog Bénézet Bujo kaže da Bog u čovjekov život ulazi ”u ritmu zajednice”, poštujući njegovo disanje i vrijeme (African Theology in Its Social Context, 1992.). Bog kuca u trenutku kad srce može čuti i odgovoriti. ”Kucanje” također znači da Bog ne dolazi samo jednom, jer zna da se vrata srca ponekad zatvore, da čovjek, i kad vjeruje, zna postati umoran, razočaran, odsutan. Bog ne odustaje. On ne uzima zdravo za gotovo čak ni bliskost. Isto tako, kad Isus kaže ”da mu odmah otvore čim stigne i pokuca”, poziva nas da budemo ljudi koji ne trebaju vremena da se ”pripreme”, jer već žive pripravljeni. Budnost je zapravo stanje srca koje je u miru jer zna kome pripada. To je srce koje, i dok noć traje, ne spava – jer svjetlo u njemu gori.