Način na koji nam naš Spasitelj daje da surađujemo s njim u dobivanju vječnog života je dosljednost ili ustrajnost. (Lk 21,19) Isusu je ta krepost posebno draga. O njoj govori u raznim prispodobama, a posebno je impresivna ona o zrnu koje pada na zemlju i koje ”donosi rod u ustrajnosti” (Lk 8,15). Sveti Pavao Boga naziva – Bogom postojanosti i utjehe. (Rim 15,5). Svi se kad-tad u životu suočavamo sa situacijama kad je iznimno važno procijeniti treba li u nečemu ustrajati ili je bolje ne ići glavom kroz zid – treba li ustrajati u nekom poslu koji ne donosi željene rezultate, u sistemu koji nas omalovažava i iskorištava, u odgojnoj metodi koja ne pokazuje pozitivne promjene, i sl. Iako dosljednost sebi objašnjavamo kao nepokolebljivost koja nam je u životu mnogo puta pomogla, u mnogim situacijama bi se prije moglo reći da je u pitanju tvrdoglavost ili strah za promjenom, a to nam u skoroj budućnosti može donijeti više štete nego koristi. Svakodnevica nas opterećuje raznim zahtjevima, rokovima, normama, rutinom i pravilima, a mi, što zbog okoline, što zbog navika ili vlastite sigurnosti, uporno nastavljamo, neovisno o unutarnjem glasu koji nam govori: “Sad je dosta”. Kad život stavlja pred nas izazov za izazovom, a mi ustrajemo zato što bi kročenje novim stazama iziskivalo previše truda, onda to nije ustrajnost, nego tvrdoglavost i lijenost. Zaboravljamo da ne živimo u crno-bijelom svijetu, nego u svijetu gdje uvijek mora postojati prostor za kompromis, za zlatnu sredinu. U nekim situacijama nije dobro gurati dalje jer nam to ne donosi ništa dobroga i stvarno je potrebno napraviti promjenu. ”Sve mogu u Onome koji me jača!” (Fil 4,13)