Dobri ljudi čine velike stvari, a ostaju skromni. Iza sebe ostavljaju svijet boljim nego što su ga našli, ali ne prihvaćaju da čine nešto izvanredno. Ne prihvaćaju pohvale za svoja djela jer ne mijenjaju svijet vlastitom veličinom. Oni su lideri koji se ne vole isticati, njihov strast ne izaziva strah i ne umanjuje vrijednosti drugih. Njihova plemenitost ne ponižava, i melem su za ranjenu dušu ovoga svijeta. Vjeruju u ljubav koja iscjeljuje, vjeruju u ljude i sposobni su promijeniti nečiji život jednostavni pružanjem ruke, pomažući bez potrebe za zahvalnošću. Tihi su, plemeniti i skriveni. Ne boje se nasmiješiti neznancu, platiti kavu prolazniku, podijeliti štrucu kruha i malo soli sa susjedom i saslušati onog koga boli duša. (Mt 25,31-46 ) Nose ”svoje brime s puno srca, s malo riči, goli, bosi, gladni, grubi.” (Oliver) Oni radosno sade drvo znajući da nikada neće sjediti u njegovu hladu i tako mijenjaju svijet, pokazujući da ima smisla vjerovati u dobrotu.