U knjizi C. S. Lewisa: ”Pisma starijeg đavla” (The Screwtape Letters, 1942), stariji demon Screwtape poučava mlađeg, zvanog Crvotočina, kako da iskušava ljude, i više puta izražava strah i nemoć pred istinskom, dubokom radošću koja dolazi od Boga. Demon kaže (u slobodnom prijevodu): ”Ne smijemo im dopustiti da se raduju. Prava radost je Božja, a kad je čovjek jednom kuša, mi smo izgubljeni.” Đavli ne razumiju radost, jer ona nije proizvod želje ni nagrade, nego Božjeg darivanja samoga sebe. Prava radost je sveta i nepobjediva, i đavolske je sile preziru jer je ne mogu pokvariti ni oponašati. Đavao se zato boji radosnih ljudi, jer radost dolazi iz svjetla koje on ne poznaje. Ona ne ovisi o tome kako nam ide, što imamo ili što nas boli. Prava radost rađa se iz srca koje zna da ga Bog ljubi. Kad čovjek to iskreno osjeti, ništa ga više ne može slomiti. Može biti žalostan, umoran i uplakan – ali duboko u njemu i dalje gori tiha svjetlost koja se ne gasi. Đavao ne zna što bi s takvom dušom. On razumije tugu, strah, sumnju – jer u njima ima tame. Ali kad naiđe na radost, on postaje bespomoćan. Zato su ljudi puni Božje radosti najjače oružje protiv zla. Njihova prisutnost unosi mir i toplinu. Uz njih smo sigurni. Oni ne propovijedaju riječima, nego blagošću i vedrinom. Njihova radost govori da je Bog blizu, da je život smislen i da ljubav ima posljednju riječ. Oni gledaju svijet Božjim očima, i znaju da je sve, i lijepo i teško, u Njegovim rukama. I zato se đavao boji radosnih ljudi, jer njihova radost pripada Onome koji je svjetlo svijeta (Iv 8,12).