Kada u ”Očenašu” molimo: ”Kruh naš svagdanji daj nam danas” (Mt 6,11), mi ne molimo za raskoš, nego za dovoljno; a Bog, u svojoj darežljivosti, uvijek daje više. Taj ”višak” nije zato da bismo imali, nego da bismo dijelili. U Svetom pismu Božja darežljivost uvijek nadilazi ljudsku mjeru. U pustinji je mana padala svakog dana, ali se nije smjela gomilati (Izl 16,4–20). U evanđelju, kad Isus umnaža kruhove, ostaje dvanaest košara ostataka (Iv 6,13) – simbol obilja koje Bog daje, ali i poziva da ništa ne propadne. Bog je uvijek Bog izobilja, ali i Bog odgovornosti. Karl Rahner u ”Slušatelj Riječi” (Hörer des Wortes) piše da ”Božja darežljivost ne poznaje mjere, ali traži mjeru u ljudskom srcu”, jer dar bez zahvalnosti postaje teret, a izobilje bez dijeljenja postaje grijeh. Upravo zato Isus upozorava na čovjeka koji gradi veće žitnice da bi u njima pohranio svoj višak (Lk 12,16–21): ”Bezumniče! Ove će ti noći dušu uzeti, a čije će biti ono što si pripravio?” Nije grijeh u bogatstvu, nego u zaboravu da kruh ima smisla samo kad se dijeli. Bog nam doista daje više nego što trebamo, ali ne zato da bismo živjeli u preobilju, nego da bi se višak pretvorio u ljubav. Charles de Foucauld, pustinjak i misionar, u svojim ”Duhovnim spisima” zapisao je: ”Kad primim više nego što trebam, to nije moj dar, nego Božji zalog da ću pronaći onoga kome to pripada.” Zato kruh koji dobivamo nije samo za nas.