Uglavnom je ugodno kad nas drugi hvale, kad nas uzdižu, kad govore kako smo ”posebni”, ”najbolji”, ”drugačiji od ostalih”. Na svu sreću, Isus nas je naučio da se ne ”hranimo” tuđim odobravanjem, nego da tražimo Očevu volju. Ljudi koji plješću znaju brzo promijeniti smjer. Onima koji su Isusu vikali ”Hosana!” brzo su se pridružili i oni koji su kasnije vikali: ”Raspni ga!” Mnogi su Isusa tražili zbog čuda, kruha, osjećaja moći. No, kad im je počeo govoriti o križu i o istini, ostajao je najčešće sam. I danas je slično. Netko te može uzdizati jer si mu koristan, jer mu laskaš, jer govoriš ono što on želi čuti, no, u trenutku kad mu kažeš istinu koja boli, kad staneš na stranu pravde, kad izabereš tišinu umjesto predstave – pljesak prestaje. Isus je rekao: ”Jao vama kad svi budu lijepo govorili o vama! Ta isto su činili lažnim prorocima.” (Lk 6,26) Prava svetost nije u dojmu, nego u skrovitosti. Pravo poslanje nije u popularnosti, nego u vjernosti. Zato, čuvajmo srce od taštine. Pljesak neka nas ne zanese, a kritika neka nas ne slomi.