Učenici su pitali Isusa zašto govori u prispodobama. On im je odgovorio: ”Zato što je vama dano znati otajstva kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano.” (Mt 13,11) Zašto je učenicima dano znati otajstva, a drugima ne? Zato jer su mu vjerovali, jer su ostavili sve i krenuli za Njim. Božji planovi se otkrivaju onima koji Isusu otvore svoja srca. ”Nekima” nije dano zato jer to nisu htjeli. Prispodobe su kao ogledala – tko hoće, u njima može prepoznati istinu o sebi i o Njemu. One govore o Bogu, i o nama samima. Tko ih sluša ”otvorena” srca, u njima ”vidi” svoju nutrinu: vidi gdje je tlo njegova srca tvrdo, gdje kamenito, gdje zaraslo trnjem – i gdje je napokon plodno, i Isusa u svemu tome. Ali, ako u to ”ogledalo” gledamo samo površno – istina će nam ostat nejasna. Zato mnogi nisu ”razumjeli” Isusa – bili su površni. Isus uopće nije bio kompliciran – govorio je u slikama svakodnevnog života: o sijaču, o gorušičinu zrnu, o izgubljenoj ovci… Sve su to stvari koje su ljudi toga vremena dobro razumjeli. Ali neki, kao što znamo, ipak nisu, zato jer to nisu ni htjeli. Nisu htjeli da ih Njegova riječ dotakne. Nisu htjeli mijenjati svoje stavove. Nisu htjeli izgubiti položaj, moć, sigurnost. Nisu htjeli priznati da trebaju Spasitelja. Nije dakle problem u Isusu, nego u njihovoj želji za Njim. A želja za Isusom nije nešto što mi sami iz sebe možemo proizvesti. Ona je dar Božji, a On ga je uvijek spreman dati. Pravi je trenutak da ga zamolimo da u nama probudi čežnju za Njim. Jer kad to iskreno poželimo – sve će se promijeniti. Tada ćemo gledat tajne neba.