Kršćanski život se odvija u zajednici koja nije nužno ”vjernička”. U zajednici su svi odgovorni za njezinu vitalnost, odnosno za njezin – zdrav duh, svi su pozvani da iskorjenjuju sablazni na način ”bratskog ispravljanja”, čak do mjere da upućuju i ”oštre prijekore” jedni drugima. To se može i smije događati samo u kontekstu ljubavi, jer ako se događa izvan nje – postaje teror. Apostoli se osjećaju nesposobnima za taj zadatak i mole da im Isus umnoži vjeru. Zanimljivo da osjećaju potrebu za većom vjerom da bi takvo što mogli činiti. Isus smatra da im za takvo što ne treba velika vjera: ”Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ‘Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.” (Lk 17,1-6) U Isusovim se riječima osjeća bojazan, kao da im želi reći – da vam je vjera velika poput ”gorušičinog zrna” bili biste u mogućnosti da se igrate sa svijetom kao s Lego kockicama, kao da ste bogovi, i krojili biste svijet po svojoj mjeri. Ali je bolje da ”ostanete u mojoj ljubavi”. (Iv 15,9) Tako je sigurnije. Isus im na svu sreću nije udovoljio, u svakom slučaju, ne na način kako su oni to htjeli. Njemu ne smetaju ni ljudi, ni drveće, ni bregovi tamo gdje jesu, ni onakvi kakvi jesu, smatra da vjera ne smije biti ”upotrebljavana”. ”Bregovi i brežuljci, neka blagoslivljaju Gospoda, neka ga hvale i uzvisuju dovijeka! Sve raslinstvo na zemlji, neka blagoslivlja Gospoda.” (usp. Dn 3, 57-88: Hvalospjev stvorenja Bogu) Na kraju svega ostat će ”vjera, ufanje i ljubav” – ali najveća je među njima ljubav. (usp. 1 Kor 13,13) Na nama je da se brinemo da ljudi, bregovi i drveće budu živi i zdravi, tj. da ih ljubimo. (Iv 13,34)