Vijest je obišla svijet – ukrali su dijamante iz Louvrea. Svijet čuva dijamante u muzejima, a Crkva čuva svoje pod križem. I dok se u muzejima mjeri u karatima, u Crkvi se mjeri svetošću. U mojoj župnoj crkvi ne vidim ni zlato ni dragulje. Zidovi su skromni, oltar jednostavan, ali u svakoj klupi sjaji blago dragocjenije od svih riznica svijeta – besmrtne duše mojih vjernika. Njihove duše su biseri Božje prisutnosti. Oni su pravo blago – ljudi koji vjeruju, nadaju se i ljube. François Mauriac je znao reći da je ”svetost uvijek skrivena u običnosti” i da se Bog skriva ”iza lica koja nitko ne bi stavio na razglednicu”. Naši dragulji su bake koje u tišini prebiru zrnca krunice, mladi koji se ne mire s beznađem, bolesnici koji vjerom nose svoje križeve. To su pravi dijamanti – brušeni suzama, pročišćeni vjernošću, blistavi u skrovitosti. Njih ne čuva, ni alarm, ni sef, nego molitva, ljubav i pažnja srca. Neumrle duše su dijamanti: one koje praštaju kad bi mogle osuditi, tješe kad su same ranjene, trpe ali ne gube nadu. Njihova svjetlost ne gubi sjaj ni u noći izdaje, ni u tami groba. Blago Crkve ne nalazi se u riznicama od zlata, nego u srcima onih koji vjeruju u Boga.