Pozvani smo da budemo ljudi koji ne dopuštaju da ih oblikuju glasovi što odvraćaju od dobra: blago onima ”koji ne slijede savjete opakih, ne staju na putu grešničkom i ne sjedaju u zbor podrugljivaca” (Ps 1,1). Pater Duda znao je reći da čovjek mora cijeli život ”učiti birati društvo svojoj duši”. Nije svako društvo koje liječi, niti svaka blizina donosi mir. Ako se prepustimo putovima i ljudima koji nas mame lažnim osjećajem pripadnosti, ako smo stalno u ozračju podrugljivosti i ogorčenosti, s vremenom postajemo slični njima. Ako stalno boravimo u društvu koje širi gorčinu, i sami postajemo tvrda, hladna i prazna srca. Čovjekova je duša osjetljiva. Ivan Pavao II. kaže da je ”čovjek u potpunosti čovjek tek kad zna šutjeti pred tajnom – jer tada prestaje biti onaj koji posjeduje i postaje onaj koji prima”. Mudrost nas uči da ne moramo govoriti i ništa ne reći, da se ne damo uvući u vrtlog rasprava koje ne vode nikuda, nego da čuvamo ”prostor samoće” u kojem Bog može govoriti. Birajmo stoga s onima koji nas podsjećaju na dobro, koji nas potiču da rastemo u blagosti, a ne u sarkazmu; u nadi, a ne u cinizmu; u miru, a ne u nemiru. Učimo živjeti od ljudi koji ne gase svjetlo, nego ga dijele.