Učenici su dirnuti skorim odlaskom Učitelja i on im, da ih utješi, govori o onome što naziva ”kućom Očevom”, gdje im ide ”pripraviti mjesto”. (Iv 14,1-6) Gospodin često govori o toj ‘nagradi’ koju im je izborio svojom smrću i uskrsnućem. To nas podsjeća na odnose u našim obiteljima, između nas i naše djece, između roditelja, djedova i baka, punica i zetova, svekrva i snaha, gdje često znamo čuti: ”Sve smo im dali!”, zamišljajući neizgovoreno: ”a to uopće ne poštuju.” Istina, mnogi od roditelja prepoznaju da su njihova djeca odrasla i da imaju obitelj, a opet očekuju da će obiteljski ustroj ostati isti, da će obitelj slaviti iste praznike, kao i da će ih njihova djeca i dalje zvati svaki dan. Takvo ponašanje može djecu i njihove obitelji opterećivati. Zbog toga u mnogim obiteljima postoje sukobi, manji ili veći. O tome se jako mnogo priča. Kao tate i mame neprestano griješimo, bilo da odgajamo sina ili kćer ili oboje, odgajamo li jedno dijete ili više njih, odgajamo li dijete s mužem, ili kao samohrani roditelj. Svojim riječima, stavovima i djelima posjedujemo sposobnost blagoslivljanja ili proklinjanja identiteta svoje djece. I zato je najvažniji ‘posao’ roditelja duboka empatija prema djeci, do mjere oca izgubljenog sina, koji svoju kuću drži otvorenom, uvijek se nadajući. Kažu da ”roditelji trebaju napuniti djetetovu posudu samopoštovanjem tako visoko da ostatak svijeta ne može napraviti dovoljno rupa, kako bi se ona ispraznila.’’ (Alvin H. Price) Konačno, naše roditelje moramo i dalje voljeti. Slušajmo njihove priče bez obzira koliko su nam ih puta ispričali, makar nam bili naporni ili dosadni. Gospodin također neprestano priča o onome što je učinio za nas.