Isus vidi da je sve više ljudi koji ga slušaju i slijede njegovo učenje. Mogao se time hvaliti, ali čini upravo suprotno: ”Što ja zborim, zborim kako mi je rekao Otac.” (Iv 12,44-50) Otac će za Njega reći: ”Ovo je Sin moj, ljubljeni, njega slušajte”, ali Isus ipak kaže da ne treba vjerovati u njega, nego u njegova Oca koji ga je poslao. Jedan na drugoga ”prebacuju” zasluge za uspjehe. Ponizni Bog. Cijeli život Isus je ponizan, ne bahati se što je izabran da svijetu navijesti Radosnu vijest. Sjajan je to primjer za sve nas koji smo ”na terenu”. Blago koje nam je povjereno i uspjesi ne smiju u nama stvarati mišljenje da smo bolji od drugih. Vjerovati u Krista znači vjerovati u ”nevidljivog” Oca kojeg možemo opipljivo ”vidjeti” smo kroz Isusa. To nam je ponekad teško shvatiti i prihvatiti, pa si zato poberemo lovorike i aplauze, i umislimo si da smo super. Ali poniznost je ta koju Bog posebno voli. Gospodin ju voli jer je i sâm ponizan. Spušta se prema nama, ponižava se; ne nameće se, ostavlja prostora. I zato od nas traži da neprestano ispovijedamo vjeru ”u jednoga Boga, Stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivog i nevidljivog (…).” Činiti dobro je kao sudjelovati u pripremi za maraton – što više treniramo, to smo bolji. I ”s vremena na vrijeme” (Prljavo kazalište) dogodi se da pobijedimo, ali ni tada ne smijemo zaboraviti: ”Illum oportet crescere me eutem minui.” (Ioannem 3,30) Bog treba ljude koji se pouzdaju u Njega, a ne u sebe i svoje planove.